Dugo već sanjam isti san.
Široka strma livada, prepuna nane, perunike i lekovitih trava,
sa leve strane omeđena leskovom šumom, punom veverica,
sa desne uskim krompirištem i malinama.
Iznad livade su mlada stabla probranog voća, u čijem slabom hladu zaštitu nalaze sitne životinje,
ispod livade stari ali dobar rodni šljivik.
A u šljiviku kladenac, sa živom vodom od čije hladnoće trnu zubi.
Na vrhu, odmah ispod ambara, već stasali rasadi oraha, sećanje na oca.
Stara dedina kuća još odoleva vremenu i kišama. Rođena braća su je pravila da traje. Redak dim iz dimnjaka kazuje da je u šporetu stara cerovina.
Kace u podrumu, rasušene od nekorišćenja, nadaju se dobrom rodu, dobroj godini, bogatoj berbi. Kazan već odavno nema lulu.
Opanci, mokri od rose, obilaze krupne vrganje.
Na horizontu mlado sunce, iznad glave čisto nebo.
Odatle gledaju preci.
Uzimam sekiru, deda je zvao penkalo,
odlazim u šumu, skidam trud sa pale bukve.
Slavuji odavno budni, kosovi još nisu zaspali,
miris trulog lišća, tragovi noćnih životinja.
Dedino ocilo, potamnelo od nekorišćenja, nosim na domalom prstu.
I setim se legende koja govori o velikom blagu koje je na tom potezu, nekada davno, brižljivo sakriveno.
Dolazili su ljudi iz gradova, skupim metal-detektorima su pretraživali i šumu i livadu, voćnjake i podrume, nadajući se davno zakopanim dukatima i čuvenim rimskim aureusima. Oko kladanca su najviše tražili, vidi se po utabanoj zemlji i razbacanim flašama od kokakole. Odmarali su ispod viljamovke kojoj je rod savio grane, a jeli čips i smoki.
Odlazili su praznih ruku, bez blaga.
Ali niko zaistinu ne zna čije je to blago.
Osim mene.
Ja sam ga pronašao.
Svako na razlicitom mestu prepoznaje blago.
Ali nikome nije nedostizno.
Široka strma livada, prepuna nane, perunike i lekovitih trava,
sa leve strane omeđena leskovom šumom, punom veverica,
sa desne uskim krompirištem i malinama.
Iznad livade su mlada stabla probranog voća, u čijem slabom hladu zaštitu nalaze sitne životinje,
ispod livade stari ali dobar rodni šljivik.
A u šljiviku kladenac, sa živom vodom od čije hladnoće trnu zubi.
Na vrhu, odmah ispod ambara, već stasali rasadi oraha, sećanje na oca.
Stara dedina kuća još odoleva vremenu i kišama. Rođena braća su je pravila da traje. Redak dim iz dimnjaka kazuje da je u šporetu stara cerovina.
Kace u podrumu, rasušene od nekorišćenja, nadaju se dobrom rodu, dobroj godini, bogatoj berbi. Kazan već odavno nema lulu.
Opanci, mokri od rose, obilaze krupne vrganje.
Na horizontu mlado sunce, iznad glave čisto nebo.
Odatle gledaju preci.
Uzimam sekiru, deda je zvao penkalo,
odlazim u šumu, skidam trud sa pale bukve.
Slavuji odavno budni, kosovi još nisu zaspali,
miris trulog lišća, tragovi noćnih životinja.
Dedino ocilo, potamnelo od nekorišćenja, nosim na domalom prstu.
I setim se legende koja govori o velikom blagu koje je na tom potezu, nekada davno, brižljivo sakriveno.
Dolazili su ljudi iz gradova, skupim metal-detektorima su pretraživali i šumu i livadu, voćnjake i podrume, nadajući se davno zakopanim dukatima i čuvenim rimskim aureusima. Oko kladanca su najviše tražili, vidi se po utabanoj zemlji i razbacanim flašama od kokakole. Odmarali su ispod viljamovke kojoj je rod savio grane, a jeli čips i smoki.
Odlazili su praznih ruku, bez blaga.
Ali niko zaistinu ne zna čije je to blago.
Osim mene.
Ja sam ga pronašao.
Svako na razlicitom mestu prepoznaje blago.
Ali nikome nije nedostizno.