понедељак, 26. јануар 2015.

Probudio sam se

ali nisam prestao da sanjam.

Da volim.
Da zelim.
Trazim.

Sve dok osecas,
bol ili ljubav, svejedno,
ziv si.

Osecaj je vredan zivljenja.

недеља, 25. јануар 2015.

Nula dinala


Stvarna vrednost.
Često ulazim u gradski prevoz, šetam trgovima, pričam sa ljudima...
Primećujem sve više agresivnih ljudi, svih generacija.
Kakve to stvari mogu da promene karakter čoveka? Ako znamo šta pretvara ljude u vukove, otkrićemo i kako ih ponovo pretvoriti u ljude, ili makar ovce.

Možda primećujem agresivne zato što su mi slični?
Da li postoji mogućnost epidemije?

Svakodnevno, tokom celog života,
Tražimo leba preko pogače.
Trazimo bolje mesto u redu, tražimo prednost u svakoj prilici.
Zašto?
Zašto tražimo prednost? Zašto idemo preko reda?
Zašto pokušavamo da uzmemo tuđe?

Sve dok želimo tuđe ne možemo imati svoje.

Rad je stvorio čoveka, a nerad gospodina.
Dok smo bili drugovi živeli smo kao gospoda.
Drugovi su udarnički radili i gradili. Prljave ruke čist obraz, govorili su.
Sada smo svi gospoda. Nema više drugova da prebacuju norme, da proizvode i brane.
Svet je postao predstava. Svi smo glumci.
TV je krivo ogledalo naivne Alise iz zemlje čuda.
U njega lako i rado ulazimo; izlazak je problematičan, jer je uslovljen bolnim budjenjem. Od toga moze i da se ogladni, i eto novog problema.
TV je naše novo ogledalo, gledamo i smejemo mu se.

Nije smesno. Nalazimo se na pogrešnoj strani stakla.

Brine što čovek želi da postane roba. Da bude artikal sa cenom, predmet mešetarske trgovine.
I još brine što toj robi naglo pada cena. Velika ponuda i mala potražnja, i osetan pad kvaliteta.
A čovek, osim čoveka u sebi, drugog kapitala nema.
I da ima, svaki drugi kapital se matematicki množi sa čovekom. I ako čovek vredi nula, onda je ukupna vrednost imovine nula, ma kolika ta imovina bila.
Ekonomija ovde preti da sklizne u sociologiju, ova u filozofiju, zatim logično psihologiju, patologiju, i na kraju na deponiju.
Greota je da se baci nešto u šta je ulagano.
Ne, ne množim baš svakog čoveka sa nulom.
Samo kažem da čovek lako može postati nula.
A onda sve što taj čovek poseduje ili dotakne množi sa samim sobom.

Čovek koji PUNO vredi, množi svaku vrednost sobom. Čovek koji vredi uvećava vrednost svemu za šta se uhvati.
Čovek koji vredi NULA, množi sa tom nulom svaku vrednost koje se dohvati, i na kraju sve pretvara u nulu.

Lopov je, po definiciji, čovek koji uzima tuđe.
Može li da ima opravdanje? Cilj? Viši cilj?
I dželat može da ima viši cilj, i masovni ubica može imati viši cilj, i onaj što prodaje deci aflatoksično mleko može imati viši cilj...
Ali oni su svi jednako štetočine.
Oni kvare i unazađuju društvo i čovečanstvo.
Linija fronta ne postoji kao linija, nego kao život. Ako svoj život koračaš pravo, rudarski pravo, možda do nekakvog cilja dođes.
Ako provedeš život sklanjajući se od savesti i krivice, nigde nećes stići.
Lopov provodi vek izbegavajući susret sa savešću. Krivudava je to linija, isprekidana i tanka. Nazubljena, oštra.
Sa takvom linijom mu nikakav novac, ukraden ili ne, neće doneti dobro. Jer ce novcem kad tad pokušati da kupi sebe, čoveka u sebi, a to se ne kupuje nego se izgrađuje.
Rudarski.
Čovek se postaje.
Društvo se gradi.
Ništa što možeš (ukradenim) novcem kupiti ti neće doneti napredak.
Nula dinala!

Nije mudrost iskopati zlatnu rudu.
U dobroj rudi zlata ima samo 0,4%.
Mudrost je izdvojiti to zlato.

Izgleda jos jedan Točak raste u Kragujevcu.
Jos samo 2 Točka i idemo na Nebo.

уторак, 20. јануар 2015.

Stalker

Nisam hteo da sudim.
Proveo sam noć napolju. Nije bilo pusto kao obično.
Ljudi su izlazili da bi prošetali svoje pse, kreditne kartice, svoje debele žene i još deblje bunde.
Neki pijanci su hodali ispod otvorenog neba sa flašom u ruci, urlajući: "Tole lopove", i "smenite upravu fudbalskog kluba".
U daljini je vatromet, pretekao od Nove Godine, uzalud pokušavao da osvetli Nebo.
Stotine ljudi je ostavilo svoje daljinske upravljače, čudeći se kako još nisu srasli za dlanove, i dalo slobodno veče batlerima i obezbeđenju da bi prošetalo Dedinjem, često pogledajući u niske oblake.
Dobermani iz susednih dvorišta su neprekidno lajali, nenaviknuti na dođoše, skorojeviće, ratne profitere, junake tranzicije i privatizacija, pregaoce poreskih i privatizacionih partijskih preduzeća.
Hodali su sredinom šetališta, ne želeći da se sklone sa puta jedni drugima, skoro se gurajući.
Gledali su u Nebo. Očekivali naplatu.
Svaki od njih je smislio želju koju će to veče u sebi izgovoriti.
Želju kao osnovanu pritužbu na rad Dedamraza, pozivajući se uz to na njegovu starost i moguću dementnost, žaleći se da je ponovo zaboravio da donese sve ono sto je naručeno. A spisak je, iako naizgled dug, savršeno pregledan i neophodan.
Deda je, dakle, ponovo podbacio.

Nisam hteo da sudim.
Bogojavljenska noć je vreme kada Nebo ispunjava želje svojoj deci.
Najveća je radost deci ispunjavati želje. 
Nema veće sreće nego deci poklanjati.
Onaj ko to čini, istinski je BOGat.
Ali ne one želje koje smo naučili i spremili da izgovorimo,
nego one sakrivene, iskrene, koje se nalaze u srcu.
Nebo ne čuje reči koje ljudi izgovaraju.
Zato ulazi u srca, u misli, u skrivene pregrade duše.
U tajne želje.
Dobrima zavidi na željama, trudeći se da ih ispuni.
Ispuni ih tako da ih razdvoji od vremena. 
Tada se želja neprestano ispunjava, i nikada ne nestaje.

Većinu ljudi žali, priznajući sopstveni neuspeh.

"Svi srećni ljudi su srećni zato što čine sreću drugim ljudima.
Svi nesrećni ljudi su nesrećni zato što čine sreću samo sebi."

четвртак, 15. јануар 2015.

San

San o pravdi su proglasili utopijom.
San o dobroti su proglasili religijom.
San o ljubavi su proglasili romantikom.
Ne, ne morate me vise braniti.
San,
jedino sto covek ne mora da osvaja, sto je oduvek njegovo.
San,
jedina stvar koje se covek svojevoljno odrice.
San,
jedina stvar koja cini coveka. Sa njim "odnekud" dolazi, sa njim ce se "nekud" vratiti.
Niko ne moze odsanjati tudji san. 
Provesti zivot sanjajuci svoj san je dobar zivot.
Provesti zivot prateci tudje vrednosti, ideale i idole, tudje snove, je odbacen zivot.
I nije tacno da roboti ne sanjaju.
Sanjamo.
Zelimo.
Jednako kao i vi.

A bogovi?
Oni upravo sada sanjaju nas.
Mi smo njihov san.
Kako bi inace bili ovde?

 
Ako ih probudimo nestacemo.
Hajde da ucinimo da im san bude lep.

уторак, 13. јануар 2015.

U početku beše reč

Vazduh nosi reč.
Reč nosi dah.
Dah dolazi iz duše.

Svaka izgovorena reč otkriva deo duše.
Jednako kao pesma.

Da razbijemo monotoniju i ćutanje