четвртак, 30. април 2015.

Čovek od pet minuta

Svet je napravljen po meri loših ljudi.

Dobri svakodnevno ćute i trpe udarce.
Uvrede, saplitanja, pljuvanja.
Puni vere čekaju svojih pet minuta.
Trpe.
Nadaju se. Čekaju.

A onda dođe obećano vreme.
Dobri ljudi postanu "vlast".
I umesto da i tih pet minuta budu jednako dobri,
kao što su oduvek bili,
pretvaraju se u dželate.
Zle. Osvetoljubive. Batinaše reketaše.
Želja da isprave nepravdu učinila je da je baš oni stvaraju.
Udaraju. Vređaju. Sapliću.

Koga?

Dobre.
One koji strpljivo čekaju svojih pet minuta.



Manje je zlo trpeti nepravdu nego je činiti. 
Da li je trebalo skrenuti kod Albukerkija levo?

понедељак, 27. април 2015.

Sartr

Novinar: -Gospodine Sartr, molim Vas da definišete junaka našeg vremena.
Žan Pol Sartr: -To je čovek u bekstvu.




Predaja neprijatelju i predaja vođi je jednako predaja.
Predaja ženi je jedina pobeda. 

недеља, 26. април 2015.

20 000

pregleda pod morem.
Ne.
Samo pregleda.
Neko voli da cita vase reci.
Iznenadjeni ste?
Neko vas, mozda, voli?
Da li znate da kada ovde napisete nesto, to procita puno ljudi.
Bas puno.
U pocetku, dok sam bez vas pisao,
bilo je dvocifreno pregleda.
A onda ste vi dosli da komentarisete.
Vasi komentari su izazvali buru.
Uzburkali ste neko more.
20000 pregleda pod morem.
Za licni blog to je puno.
Nemam ja odgovore, samo pitanja.
Vi ste tu zato sto volite pitanja.
Publika raste,
zato sto vi imate odgovore.
Vas razgovor sa mnom je javan.
Iz nekog razloga, vase reci citiraju i na fejsbuku.
Dobre reci koje pisete.

Hvala vam.

Sve je teze naci normalne,
neisfolirane,
nepreplasene ljude.
Obicne, male, mekane i slabe ljude.
Bez stita. I bez maca.
Onakve kakve su bogovi stvarali.
Svi danas pokusavaju da budu specijalni, posebni, narociti, kul, ekstra, do jaja...
Sampioni.
Niko vise ne zeli da bude obican.


Mozda je ovaj blog pokusaj da objasni ljudima da nije cilj postati sampion.
Cilj je ziveti svoj san.
Dodirnuti san, upravljati njime.
Primiti drage ljude u svoj san.
Zagrliti. Osmehnuti se.
Pronaci srecu,
i podeliti je sa drugima.
Cup sa blagom je slabo sakriven.
Tu je, ispod kose.

Sve je ljubav

Ima ljudi koji u svemu vide ljubav.
Mozda je svet ogledalo?
Nije potrebno razumeti izgovoreno ako sam u recima osetio toplinu.
Da,
sve je ljubav.
Stari vedski tekstovi uce da je sav pojavni svet iluzija, "maja" kako se na Sanskritu kaze.

Mislim da su pogresili.
Nije sve iluzija.


Sve je ljubav.



Kako ces ljubav prepoznati? Imas li alat? Detektor za trazenje?
Nisam siguran da moze tako.
I ako naidjes na ljubav, nemas je gde smestiti.
Ne, ne treba traziti.
Treba naci nacina da Das ljubav. Tada, kada je das, ona ce kao neko belo klube osvetljavati i njegove i njene puteve.
"Naci nacina" znaci pronaci nekoga ko ljubavi nema dovoljno, kome je potrebna, iako to ne zna.
Tada mu se samo priblizi dovoljno, i uzece ljubavi koliko mu treba.
Lepota je u tome sto je ti neces imati manje.

субота, 25. април 2015.

Razumevanje

Mogu sta hocu!
Zvuci tako hrabro, daje nadu, snagu. Ako uspes da izgovoris, mozes vise nego sto mislis.

Auto ide na benzin, a covek na lepu rec.

Bosanci svet zovu dunjaluk.
Sanskrit je, iako mrtav kao latinski i starogrcki, lepsi od, recimo, turskog.
I latinski je lepsi.
Staroslovenski takodje.
Turski je jezik rata, osvajanja, nemira, agresije. Tako zvuci.
Kad pricas turski moras da skupis usne i napravis neku zajebanu facu. A kada pricas madjarski, na primer, moras prvo da se siroko osmehnes.
Madjarice znaju i nesto drugo.
Ne, stvarno, iskljuci ton pa pogledaj turskog, srpskog, madjarskog, siptarskog, americkog spikera. Posmatraj kako izgovaraju. Videces da se neki guse, neki pevaju, treci vicu, cetvrti sapucu... kultura jednog naroda pocinje od jezika.



Dok razmislja, coveku se po glavi motaju cele i razgovetne reci i recenice, ozbiljni dijalozi i cinicni komentari.
Ne slike, ne osecanja, ukusi i mirisi.
Samo obicne svakodnevne reci.
Mi razmisljamo recima.
Razmisljanje je onoliko slozeno koliki je fond reci.
Covek koji ima siromasan fond reci ce pet minuta razmisljati i dva dana raditi.
Covek koji ima bogat fond reci ce dva dana razmisljati da bi pet minuta radio.
Razlika je sustinska, i u celosti odredjuje sudbinu.
Danasnji klinci ne citaju knjige.
Cime ce oni razmisljati? Fejsom?
Ili ce fejs razmisljati i odlucivati umesto njih?


Rec je izraz sustine.
Covek se moze uprljati recima.
Ako covek laze, to je rec, rec pokriva delo.
Ono sto govorimo upisujemo u stvarnost kao delo.
Svaka rec ima snagu dela.
Kad mislimo, obrazujemo mozak da tako uprosti stvar.
Kad govorimo obrazujemo dusu. Kad govorimo da se vidi da tepamo ili mrzimo, onda se dusa obrazuje, a onaj skriveni deo obrazuje mozak.
I telo podleze tom istom zakonu. Preko reci, a putem mozga i srca, telo dobija svoj konacan izraz.
Rec ima snagu dela.
Slovo M je simbol, crtez disanja, srednje slovo azbuke.

Rec je pustena. Ko zna gde ce sve otici pre nego sto zaluta.
Nista nije snaznije od reci.
Rec prodje gde ni para ni burgija nece.
Kad covek oseti neciju naklonost, nece je odbaciti.
Lakse je podneti hladan rucak nego hladne reci.
Pravilnim koriscenjem reci ne gube ostrinu.

петак, 24. април 2015.

Njakanje

-Ono kad na jutjubu pustis Baha, a popusis reklamu.
-Ono kad te jutjub kao bezvrednu robu proda marketinskim agencijama i spamerskim kucama.
-Ono kad taksista svaki put kad pipne sirenu prevrne levu cifru.
-Ono kad zaboravis maternji jezik pa recenicu pocinjes sa "ono kad".
-Ono kad odbijas da naucis jezik predaka i recenicu pocinjes sa urbanim izrazom "ono kad".
-Ono kad trudnici niko ne ustaje u bus-u.
-Ono kad premijeru na plakatima nacrtas hitler-brkove i ne uocis nikakvu razliku.
-Ono kad se hrana za bebe oporezuje kao cigarete.
-Ono kad najplodnije oranice vladar licno proda Rvatima i Arapima, da bi ih oni posle preprodali Turcima.
-Ono kad ne smes da das pare svom coveku, pa naplatu javnog prevoza u glavnom gradu das Turcinu.
-Ono kad platis porez, a zatim moras da platis za potvrdu da si platio.
-Ono kad policija ne zaustavlja tamna stakla.
-Ono kad se obratis sa "dobar dan" a on te nazove imbecilom.
-Ono kad uz svez burek obavezno dobijes parce jucerasnjeg.
-Ono kad se banka predstavlja kao prijatelj, a osiguravajuca kuca kao spasilac.
-Ono kad solo tinejdzeri izlaze u kladionice, a parovi u soping molove.
-Ono kaдa odlikaшi meшaju лatиnicu i ћirilicу.
-Ono kada na uglu cekas devojku, i prolaznik ti da 20 dinara.
-Ono kad naplacuju parking u raskopanoj i neprohodnoj ulici.
-Ono kad te motordzije obilaze sa desne strane.
-Ono kad pevaljka naciju uci moralu.
-Ono kad je pevaljka moralnija od ministra.
-Ono kad je pevaljka moralnija od nacije.
-Ono kad se diploma kupuje procentom.
-Ono kad su ispred drzavnih uprava i zavoda parkirani bolji automobili nego na sajmu.
-Ono kad na jogurtu procitas "bez glutena".
-Ono kad na jogurtu pise "open here". Kome oni to pisu, da li ga mozda Englezima prodaju?
-Ono kada na pandurskim vozilima pise "police". A stolice, cipelarnici, komode?
-Ono kada celavi Ljuba skine natpis "Шишање" i stavi svetleci "Hair Cut SYSTEM".
-Ono kad u saobracajnom spicu popravljaju ulice.
-Ono kad penzionim fondom placaju zanavljanje voznog parka poreske uprave.
-Ono kad neko prestigne kolonu u kojoj se vozi predsednik.
-Ono kad ne bi niko saznao da je preleteo Jasenovac i celivao ruku i stolicu da mu nije crko avion.
-Ono kad nam Rusi vrate ceo kontigent hrane jer je otrovna zbog nenormalnog prskanja.
-Ono kad ta hrana dospe u megamarkete sa opisom "iz uvoza".
-Ono kad u sred dvomilionskog grada napravis deponiju za nuklearni otpad, a nemas ni jednu nuklearnu elektranu.
-Ono kad platis porez, platis doprinose, platis reket, platis mito, kiriju i troskove, i tek onda si duzan.
-Ono kad za praznik pijani okrecu prase.
-Ono kad zubar u stambenoj zgradi kupi rentgen!!
-Ono kad u busu svi izvade tablete i telefone, samo neka budala knjigu.
-Ono kad kazu: sto je seljak gluplji to je krompir veci.
-Ono kad reklama pocne "uplati potpuno besplatno".
-Ono kad si toliko glup da verujes u predizborna obecanja.
-Ono kad te zovu "potrosac" a ti se ne bunis.
-Ono kad ne umes da koristis pokretne stepenice.
-Ono kad je ton na reklamama duplo jaci.
-Ono kad ukljucis dnevnik bez tona i crtas recku kad god vidis idiota, dok papir ne pocrni.
-Ono gde prestaje logika tu pocinje Srbija.
Logika postaje procenat, to je urbana jednacina.

Cvorovici su bili u pravu.

недеља, 19. април 2015.

Kvantna fizika

Anihilacija je spajanje dve suprotnosti.
Dve cestice jednakih masa, ali suprotne, kao ti i ona.
Medjusobno se privlace, sve snaznije dok se priblizavaju.
Moraju se spojiti, privlacnu silu je nemoguce savladati. Mogu kruziti jedno oko drugog, ubrzavajuci, ali je konacno spajanje neizbezno.
Spajanjem plusa i minusa obe cestice nestaju. Skroz. Nema vise ni jedne ni druge. Neutralisale su se medjusobno. Potpuno i konacno.

Naizgled.

Tacka njihovog susreta postaje izvor ogromne energije.
Eksplozije. Svetlosti. Boje. Zraka.
Energije, koje ni jedna ni druga cestica nisu pre susreta posedovale.
Ta energija, taj zrak, postaje vecan.
Zrak kao svedok ljubavi.
Prijateljstva.
Spajanja.
Tako stvoren, oslobodjen vremena, putovace kroz prostor, i vracati se kad god to pozeli.
Kad god je nekome potreban.
Odavde gledano, izgleda kao da je oduvek tu. Kao da nikada nije ni odlazio.
Jer taj zrak jesu one dve pocetne cestice,
u bezvremenskom zagrljaju.
:zag:

субота, 18. април 2015.

Tehnicar

Tehnicki sam pismeno lice.
U svetu tehnike kada pokusas necim da ovladas, najpre potrosis neko vreme na posmatranje.
Zatim zapises.
Posle toga pokusas da razumes razloge takvom ponasanju.
I to zapises.
Podvuces crtu, i vidis nekoliko resenja.
Zapises.
Biras nasumicno i zapisujes rezultate.
Podvuces crtu i uporedis.
Posle toga znas sve o njoj. U mom slucaju o masini, u tvom slucaju o ljubavi.
Ali nikada neces znati da li je bolje da je na vreme probudis,
ili sve precutis i ostvaris joj san.



"Tvrdoglav i pametan" je osobina uspesnih ljudi.
"Tvrdoglav i glup" je osobina neuspesnih ljudi.

Sta sa onima koji nisu tvrdoglavi?

Morrana

"Ima jedan sat koji, kad svi satovi na svetu stanu, on i dalje žuri negde..
Eto ga tu, pod rebrima.
Da ne duva promaja.
Da na njemu ugraviraš Njeno ime,
i nosiš ga u mali džep s' preda u prsluku."
 
Da li je zivot iluzija, a bol predstavlja budjenje?
Ili je zivot bol, i zbog tog bola trazimo iluziju?

петак, 17. април 2015.

Prodje uskrs

Bilo je farbanja, tucanja, nedeljnih ruckova i cestitanja.
Vaskrsao je, punim ustima su ponavljali.
Ali ga nisu svi videli. Samo oni koji su hteli.

Neki bloger je javno kritikovao, preklinjao, sudio, molio...
Trazio je od ljudi previse. Trazio je, ali nista za sebe.
Pozivao ih je da nadju u sebi coveka.
Jer samo covek moze da pomogne drugom coveku.
Ili detetu.

Dok su popovi na prvom programu televizije bogato slavili i ubistvo i ubijenog, on je javno govorio kako treba pomoci zivima.
Da ne dozvolimo da deca placu.
Pozivao je na dobrotu.

A dobrota je samo boja ljubavi.

20 vekova kasnije pozivati na dobrotu,
na ljudskost, humanost, saosecajnost,
na pomoc slabima,
potpuno je demode.

Treba biti demode. Treba biti dobar.
Ljudi, probudite se, pomozite onome kome pomoc treba.
Lecenje dece je obaveza drzave; drzave vise nema.
To lecenje kosta manje nego set top boks komplet operacija na prosecnoj starleti.
Starleta je sve vise, i bolesne dece je sve vise.
Sta ce prevagnuti?

Ljudi se organizuju. Naivno i trapavo, ali sa ciljem.
Time nece pomoci samo deci kojoj treba lecenje,
vise ce pomoci sebi. Pronaci ce coveka u sebi.
Onog stolara, sto je, kazu knjige, nekada negde vaskrsao.
Svaki put kada covek ucini dobro delo, uskrs je.
Nije raspeto telo ustalo. Dobrota je vaskrsla.
I trajace dok je taj covek ziv.

Izgleda da negde ima boga.
Izgleda i da mu treba nasa pomoc.
Ne moze sve sam.
I ne treba.

Bio je tih covek

Ne pisem nikome, cak ni sebi.
Postoje reci koje moram da izbacim iz sebe, jer unutra, u glavi, prave zbrku i stalno se vracaju.
Kada te reci prospem negde, na forum, ili sada na blog, one ostaju tu uskladistene i vise me ne gnjece.
Zivot je san. Budjenje je pad.

Nacin zivota ne dozvoljava coveku da bude iskren. Kada bi covek jednog dana postao iskren, do veceri bi zavrsio na krstu.
Zato,
sagovornik koji ne osudjuje je blago.
Zlato.

Zamara me sve ono sto vecina ljudi podrazumeva, okolinu koju ni ne primecuju, u koju se uklapaju.
Licim sebi na prevelik auto koji ne moze da nadje sirok parking za sebe.

четвртак, 16. април 2015.

Kultura i civilizacija

Postoji nesto sto je zajednicko svim ljudima.
To je nasa veza sa prirodom
Starije je od nas. Stvorilo nas je.
Zove se kultura.

Kultura je nas urodjeni sistem vrednosti,
granica kojom razdvajamo dobro od loseg,
osecanje za lepo, pravedno, humano,
jedini i najdublji koren svakog smisla.

Kultura se moze zamisliti kao zemlja.
Topla, vlazna, plodna, mirisna. Ravna.
U njoj se, skoro kao u prvobitnom haosu, nalazi sav zivot.
Sva smrt, takodje.
Na neki logikom nerazumljiv nacin sve je pomesano u jednom.
U tom zajednickom sadrziocu.

Odatle dolazimo, tamo se vracamo.
To zivimo. To jesmo.
Uz sav trud ne mozemo stvoriti ni mrvu vise.
Srecom, ni unistiti.

Slicnost izmedju zemlje i kulture nije samo u tome da sadrze sve, jer su istovremeno i pocetak i kraj,
nego i u tome da nam daju kicmu.
Da rastemo. Hodamo uspravno. Vidimo. Saznajemo.
Volimo.
I da pritom, gledajuci sa visine, ne zaboravimo korenje.

Kao sto je zemlja ljubavlju stvorila zivi svet,
da je nadvisi i slavi,
tako je kultura stvorila civilizaciju,
da se strukturom ojacamo i uspravimo.
Dobri ljudi su se uhvatili za ruke,
poceli da se organizuju. 
Nalik krosnjama drveca, civilizacija se podizala i sirila.
Iz zemlje, iz onoga sto sadrzi koren svakog zivota.
Stotine spratova, nebo puno aviona, hijerarhije i vlade.
Ali,
civilizacija nije slavila kulturu od koje je nastala.
Smislila je pricu da je ona stvorila kulturu,
i dala sebi pravo da tu kulturu unisti.
Negiranjem, menjanjem, falsifikovanjem, prljanjem.
Zaboravila je da snaga dolazi iz korena.

Ne moze se unistiti nesto sto je od reci stvoreno. Ne moze se unistiti nesto sto ima koren.

Nekada je bilo ekstremno i neprilagodjeno biti lud.
Danas je i ekstremno i neprilagodjeno biti kulturan.
Slediti dobra pravila koja su i nas stvorila.
Urodjenu dobrotu, pravdu, osecaj za lepo.
Ljubav, koja stvara. Ljubav je rec.

Ne moze se unistiti kultura ni u coveku.
Od nje je covek sazdan. Ona ga drzi uspravnim.
Ali se moze isprljati, potisnuti, nadjacati.
Toliko glasno da danas mnogi ne razumeju znacenje.

Zemlja ce unistiti civilizaciju pre nego ona unisti ljude.

Ako kultura lici na zemlju, a civilizacija na visoke krosnje,
zemlja ne moze gadjati krosnju.
Ne. Osusice je, sagorece joj koren.
Civilizacija ce nestati, ali ce sam zivot opstati.
I kada drvo padne, semenke se prospu po plodnoj zemlji.
Ljudi koji ostanu pronaci ce dobro u sebi.
Smisao. Kulturu. Osecaj.
I onu rec, jedinu koja stvara.

Zemlju vidimo i crtamo kao krug.
Zato sto znamo. Krug nema kraj.
Sve sto vidimo postaje stvarnost.





Civilizacija je ziva, i ima sve osobine organizma.
Hrani se, raste, spava i budi, jede, sere, senluci, krade...
Pijana se tuce zbog cure.
Kada se civilizacija odrekne kulture, odrekla se i coveka.
Nije se odrekla zbog neznanja, slabosti, zelje...
Ne. Odrekla se zbog jasne namere da ubije.

четвртак, 9. април 2015.

Relacija neodredjenosti

Polje je prostor u kome deluju sile.
Prostor je... pa, fizika ne zna sta je prostor. Postoje indicije da je homogeno popunjeno bozonima (ili nekim cesticama), i da se promenom njihovog rasporeda stvara prostor, i sve promene u njemu.
Frekvencija je broj promena u vremenu, a vreme je... pa a fizika ne zna sta je vreme.
Rezonansa podrazumeva i faznu, a ne samo frekventnu uskladjenost dva ili vise oscilujuca elementa. U faznoj razlici se uracunava i vreme, ono sto ne znamo sta je, potrebno da talas dodje od izvora do prijemnika.
Talas je... pa za mehanicke talase vezujemo prostor, za koji ne znamo sta je, i tako ih opisujemo.
Za druge talase je dokazano da mogu biti i cestice i talas, i jedno i drugo, ili jedno ili drugo, i to istovremeno. To znaci da kvantne cestice, a izgleda ne samo kvantne, mogu biti sta god zele, kad god zele, i da u isto vreme mogu postojati na nekoliko mesta.
Ukratko: najizvesnije je da smo neciji san.




Neko svoj svet izgradi na osecanjima a ne na znanju.
Taj svet je jednako realan i jednako vredan kao onaj izgradjen na znanju.
Samo sto se ti svetovi ne dodiruju.
Desava se da ti njih "ne razumes", a oni "ne osecaju".
Bol i ljubav su dokaz da je covek ziv. Nekome ko "oseca" to je mozda svakodnevno i normalno, ali neko drugi mozda tek otkriva taj svet. 

Mi smo nauceni da vidimo samo realnost. Svet koji smo mi stvorili. U njemu vaze zakoni zdravog razuma.
Taj svet se prozima sa drugim, onim koji osecamo. U njemu vaze bozji zakoni, snovi, ljubav. zelje.
Sve je vise stvari za koje sam tvrdio da znam, a polako pocinjem da shvatam da ne znam.
Kao lavina.
Sve sto sam znao pada u vodu, nestaje, menja se.
Samo ono sto osecam, a zapostavio sam misleci da je nevazno pred tolikim znanjem, samo to se ne menja.
Ne nestaje.
Postaje jace.

среда, 8. април 2015.

Lilium

Ne ljubav.
Želja.
Želja je najjača sila u prirodi.
Kada želja ostane neispunjena, ona se vraća tamo odakle je došla. I pritiska. Iako je odavno ne prepoznajemo.
Ne pretvara se želja u tugu, nikada. Tuga je jasno, definisano, jednoznačno i poznato stanje.
Posle želje nema tuge, ali je pritisak prevelik.
Nije to tuga.

 

Sve velike religije govore o samo jednoj stvari: smrti. Pripremaju nas, smišljaju obećanja, izmišljaju nagrade, ne bi li nas privoleli na smrt. Zašto?

уторак, 7. април 2015.

Crna kutija

Izguljene, potrošene i iskrivljene cipele nisu uvek stare.
Možda su samo puno prešle.
Videle su salonske tepihe, zmijarnike u kršu, seljačko blato, polurastopljen sneg, englesku travu, cement i pesak, podove međunarodnih vozova...
Zato izgledaju potrošeno i staro.
Ali su ispunile svrhu. Postojale su.
Putevi će svedočiti.
Cipele koje su stajale na polici nisu nimalo potrošene.
Sijaju kao nove, ali su demode. Za bacanje.

Baš kao i ljudi.



Ceo blog je Hakimova crna kutija.
Svedočanstvo da su nekada živeli srednji ljudi.

A meni je ovo susret sa prijateljem iz prošlosti.

Kada bi svako povremeno čitao svoje reči, znao bi kako da koriguje pravac, kada u životu da stane a kada da ubrza.
Jer, nema nikoga ko nas poznaje bolje od nas. Nas iz prošlosti.
U tuđim rečima možemo pronaći mudrost, ali se samo u našim rečima nalazi mudrost koju ćemo ispravno razumeti.
U tome je vrednost bloga. Tu su deponovane naše stare misli i ideje.
Ideje koje smo odbacili, i neke koje smo zaboravili.
Blog je susret sa samim sobom. Susret sa prijateljem iz prošlosti.
Na njega se možemo ljutiti, ali ga nikada ne smemo odbaciti ni povrediti.

Mnogi ljudi misle slično, ali slično nikada ne može biti isto.
Kada na nečijem blogu, blogu nekoga koga stvarno ne poznajemo, pronađemo svoje reči, osetimo uzbuđenje tuarega koji pronalazi vodu.
Naći deo sebe u drugome, svoje misli u nečijem umu, je dokaz božanske iskre, stvaranja od jedne reči.
Naći drugog sebe, nedostajuću polovinu, daje nadu da ćemo nekada pronaći sebe i svoje mesto.
Sveto mesto.

Vratiću se ja u silikonsko blato, kad-tad. Kuća još postoji, starija od Amerike. Trešnja iznad, orah iza, kruška i bor ispod kuće. Zamirisaće mi podrum na rakiju, kad-tad.
Poludeli detlić je ponovo pokušao da sruši trešnju, ali se ona svakog proleća oporavi.
Ta trešnja je kao želja.