субота, 27. децембар 2014.

Cilj

Iz ovog ugla mi sve brige i melanholije o svetskom bolu izgledaju smesne, plitke.
Razmislja filozof, pa i nedostojan ja, jelte, o uzajamnom odnosu besmisla postojanja i smisla traganja, o buducim svetovima i proslim nadama... melanholicno, dubokoumno, smisleno, istrazivacki nadahnuto.
Ponekad cak hrabro.
A onda filozof oseti kamencic u cipeli.
Svi svetovi, svi ajeti, sva vera i sva promisljanja za tren oka nestaju.
Ne mogu da rese naizgled obican problem.
Ne mogu da izvade taj zuljajuci kamencic.
Ne mogu da donesu odluku.
Nemaju svrhu, jednako kao ni glava u koju su nekako dospeli.
Tako kamencic postaje centar univerzuma, smisao postojanja uma, cilj koji treba resiti.
Jedini odgovor na svako postavljeno pitanje.

понедељак, 22. децембар 2014.

Prometej


Pokrij svoje nebo, Zevse, oblaka tamom
i probaj, kao ludo dete što obezglavljuje čkalj,
svoju snagu na hrastovima i brdima!
Ali mi zemlju moju moraš ostaviti
i kolibu, koju mi ne podiže ti,
i ognjište moje,
na čijem ognju mi zavidiš!

Bednijeg ničeg ne znam pod suncem od vas, bogovi!
Kukavno prehranjujete žrtvenim porezima i molitvenim dimom svoje veličanstvo;
a skapali biste da nisu prosjaci i deca punonadežne lude.

Dete kad sam bio nisam znao ni kud ni kamo,
obraćao sam zalutali pogled suncu,
kao da nad njim ima uho da čuje moj vapaj
i srce, kao moje, da se sažali nevoljnome.

Ko mi je pomogao protiv obesti titana?
Ko me je od smrti spasao, ko od sužanjstva?
Zar nisi sve to učinilo samo ti, do svetosti zažareno srce?
A plamtijaše li mlado i dobro, obmanuto, zahvalnost za spasenje onome što spava gore?

Ja da te poštujem? Zašto?
Jesi li ublažio ikad bole potištenome?
Jesi li utro ikad suze skrušenome?
Zar me nije skovalo čovekom svemoćno vreme i večni udes,
gospodari i moji i tvoji?

Il' misliš valjda da mi valja mrzeti život i bežati u pustinje
što nisu sazreli svi cvetni snovi?

Evo me gde sedim, stvaram ljude po svojoj slici,
rod meni ravan,
da trpi, da plače,
da uživa i da se raduje,
i da se ne osvrće na tebe,
kao ni ja!


Gete






Ne postoji slobodna volja. Robovi smo predrasuda, ubedjenja i podlozni propagandi. Marketinski strucnjaci, pesnici i politicari to dobro koriste.
Ako ne prihvatamo tudju laz, nije vazno, sami cemo smisliti laz u koju cemo verovati. Moramo se drzati za nesto cvrsto, apsolutno, i verovati da je sve relativno. Sve, osim te nase lazi.
Cak i oni malobrojni, promil koji ume da razmislja, nema slobodnu volju jer stvara sliku sveta bez dovoljno podataka.
Emocije? Samo nam srodan bol izaziva emocije, radujemo se samo uspehu nalik nasem. Ucestvujuci u necijoj sreci ili tugi, svako se raduje i place upravo zbog sebe.
 Svakog trenutka kada covek odgovori sa Ne
...bi napravio iskorak ka slobodi. 
Gubljenje oslonca je sloboda.
Sloboda je ljudima neprirodna, pa brze-bolje traze novi oslonac. Kad nadju novi oslonac veruju da su slobodni, u stvari su samo promenili blato.
Kladionica i socijalni status su oslonci coveku koji se plasi pada.
Samo su izgubljeni slobodni, i sposobni da prihvate istinu, ma kakva ona bila.
Oni su i ranjivi, i opasni po svaki sistem zasnovan na lazi. 
Srecom po sistem, nema dovoljno hrabrih ljudi.
Istorija pamti dva hrabra coveka od kojih je jedan potkupljen srebrnjacima a drugi okacen na krst. Svi ostali su prihvatili sistem.
Prelazak iz jednog sistema u drugi vodi kroz oslobodjenje od prvog sistema. Taj tren slobode se ne pamti, ali se pamti osecaj, ma koliko kratko trajao.


петак, 19. децембар 2014.

Sveti Nikola

Danas je slava.
Domacin se raduje gostima.
Gosti se raduju susretu.
Deca se raduju druzenju.

Slavski obicaji su stariji od nas. Daleki predak ih je doneo u kucu i ostavio uz prezime.
Za vece razumevanje se treba potruditi drugi dan.
Na dan slave nije najvaznije razumeti. Vazno je uciniti postovanje najstarijem, onom pretku cije ime tek retki pamte, pretku koji je doneo slavu u kucu.
Dok je slave bice i njega, i svih potonjih.
Slavimo.
Srecna slava.

уторак, 16. децембар 2014.

Promena

Zamislite da danas jedete jučerašnji, bajat hleb. Da se ne baci.
Ovaj što ste danas kupili, hrskav i mirisan, ješćete tek  sutra. 

I tako ćete svakog dana imati jučerašnji bajat hleb.

Jednom treba preseći,napraviti žrtvu, baciti jučerašnji i jesti današnji. Kada se jednom preseče i napravi žrtva, sutra neće biti bajatog hleba. Samo svežeg. Tada će se sve promeniti.
Da li ce to biti gubitak ili dobitak, zavisi od karaktera.

недеља, 14. децембар 2014.

Anatomija

Pluća.
Otečena, mokra, bolna.
Tako velika a tako slaba.

Diši.

Što je manje vazduha više je vode.

Polako.
Seti se kiše. Oseti miris.
Diši.
Sporije. Neka uđe vazduh.
Neka dođe dokle može.
Neka siđe skroz u vodu.
Diši.

Kako bi valjalo da mogu da dišem vodu.
Tada bi se otvrdnula pluća ponovo širila.
Vazduh je suv i redak, ne može im ništa.
Suši ih kao stari hleb.
Kao morsku zvezdu za suvenir.

Diši.

I ruke.
Izborane, stare.
Sa pegama i čvorovima.
Ruke koje su me držale.

Diši..


субота, 13. децембар 2014.

Djubretar

-Zdravo gospodine, imate li nesta staro, sto vam ne treba, sto zelite da bacite?
-Imam, prijatelju, vise nego sto mozes da poneses. Samo, razumes li ti u sta se upustas?
-Ne brini gospodine, sta mi treba ja uzmem, a sta je tesko - jednostavno bacim na djubre.

Posle ovog razgovora ostao sam ceo dan sjeban.
Ej, bre, pa on je strucnjak, profesionalac, tresmen ceo zivot, on razume.
Zna da nepotrebne stvari treba baciti.
Sta mi znamo?
Penjuci se uz stepenice civilizacije izgubili smo zdrav razum. Ili smo ga samo zatrpali djubretom. Sigurno je razum tu negde, ispod nekoliko slojeva secanja, krivice, zavisti, briga.
Teglimo na ledjima ogroman teret, tudje stvari, falsifikovana secanja, neucinjena dela, ucinjena dela...
Vremenom se taj teret eksponencijalno uvecava. Jer, svaki komad djubreta za sobom vuce jos djubreta iste vrste.
Iako ispred sebe ne vidimo prepreke, osecamo da zivot postaje jako tezak.
Kada bismo se osvrnuli, videli bismo da nije tezak zbog onoga ispred nas, nego zbog onoga iza nas, djubreta koje vucemo.
Toliko smo zavoleli to djubre, skoro srasli sa njim, da se vise ne vidi jasna granica gde se mi zavrsavamo, a gde djubre pocinje.
Odbacivanje tog djubreta bi znacilo odbacivanje dela sebe.
Nikada ne treba meriti sta tim odbacivanjem gubimo, nego sta dobijamo.
Gubimo starudiju, tegove koji nas koce, kojima smo vremenom zaboravili i svrhu i cilj.
Cak ih ne gubimo skroz, samo ih premestamo na drugu policu, medju secanja. Tu su uvek pri ruci, a ipak bezopasni, jer su oslobodjeni tezine.
A dobijamo sebe. Izujedanog, ali ipak celog, zivog sebe.
Tada mozemo zahvatiti onoliko srece koliko mozemo da ponesemo. Navikli smo da nosimo.
Samo, sreca nije teret, i sto je vise imamo lakse se krecemo. Mozemo je i deliti, opet raste.

Sreca se od djubreta razlikuje samo po tezini. To je ono sto je djubretar sa pocetka teksta pokusao da mi objasni.



Kada sam bio mali zeleo sam da postanem djubretar. Da jednom nogom zakacen na kamion idem od kante do kante, i svi da gledaju i da mi zavide.
Zivot me je odveo na drugu stranu, nisam postao djubretar.
Naizgled.
Kada pogledam ljude, jedino cime se bave je djubre. Zive u djubretu, kupuju djubre, jedu djubre, vole djubre. Serviser, zubar i hirurg ceo radni vek vade djubre, frizer odseca djubre, moler prekriva djubre, lopov prazni djubre, trgovac prodaje djubre.
Vremenom svi postanu zatrpani onim cime se bave.
Naravno,
djubretom.
Tada traze psihologa da im kaze kako da se oslobode tereta, ili makar kako da prestanu da gomilaju.
Ali ne znaju ni psiholozi bas sve.
Treba pitati profesionalca.
Djubretara.
On zna.

Venac od trnja

Sve je marketing. Sve je laz. Jedino sto su ljudi spremni da plate je lepsa laz.
Kada na tom talasu gomila izabere vodju, ocekuje se da vodja nastavi u istom pravcu.
Nece mu biraci zameriti sto nije ispunio ni jednu laz, jer su donekle znali da je laz pa su saucesnici.
Zamerice ako prestane da smislja nove i jos lepse lazi.
To vise nije politika, to je patologija. Ljudi ne zele promenu, ljudi zele obecanja, igara, i hleba kolko za suvo prezivljavanje.
Pravnik koji se dobro snalazi u ovom dvosmislenom zakoniku je veoma angazovan i placen, ili uhapsen.
Onaj koji je dokon, verovatno ne poznaje gradivo.

Ljudi vole vodju. Domacina. Nekoga ko ce na sebe preuzeti sve njihove grehe, i koga ce nesto kasnije razapeti na krst, jer se zivom ne mogu diviti.
Vidis li sebe kao vodju? Imas li venac od trnja? Mesto je dugo upraznjeno jer je dobitak nistavan u odnosu na cenu.

Nisam nikada bio toliko ocajan da postanem politicar. Mada, kako je krenulo, bice i to.
Iako izdaleka to drugacije izgleda, covek ne moze imati decu, nego deca mogu imati njega. Covek moze imati rudnik u kome robija, a deca imaju roba koji za njih radi. Vecina i dece i roditelja nikada ne shvati zbog cega.
A zapitaju se, cesto.


Nigde ne kreci nenaoruzan.
Nosi taj krst koji imas, tvoj je, nece ga niko uzeti.
Tuci njime stoku, i pazi da ne zakacis dobre.
To je tvoje ladno oruzje.

четвртак, 11. децембар 2014.

Zakon privlacenja


Zakon privlacenja u 21. veku:
1.Pustis ih da se na tebe naslone
2.onda se izmaknes
3.i kada pocnu da padaju zadrzis ih.
I to je to.
Tvoji su.

Zver se najbolje krije u coveku.
To sto neko ima ljudski oblik ne znaci da ga apriori treba tolerisati. Ne znaci ni da ga treba pustiti blizu.
Zver koja cuci u coveku je najstrasnija, i zato unutra postoji i covek, koji treba da ukroti tu zver u sebi.
Sama zivotinja je samo sitna zvercica, nikada suvise opasna.
Prava zivotinja u sebi nema coveka, zato ga ima spolja, kao gazdu.
Ali ako gazda nije covek nego zver, onda su to dve zveri. Dupli problem.
Moram da dodam: sve cesci problem.
Svet je pun ljudi koji su dozvolili zveri u sebi da vodi. Pitanje je da li su jos uvek ljudi, i koliko su oni uopste ljudi.

недеља, 7. децембар 2014.

Blog ili brlog

-Pisem knjigu.
-Stvarno? O cemu?
-Nisam siguran. Tek sam poceo.
-Koliko "poceo"?
-Paa, za sada imam radni naslov.

Istina je, knjiga se pise u glavi.
Ali ona iz te glave mora izaci, mora se nekako roditi.
Nije moguce bez bola roditi. Cak ni knjigu.
Moguce je pisati reci, smisleno ih slagati i premestati.
Praviti celine.
Onda ce te celine graficar spojiti i ukoriciti.
Graficar je tada napravio knjigu.
Ti si samo slagao reci.

Ne toliko davno retki su pisali, vecina je citala.
Neki su pisali zbog talenta koji ih je na to terao, slavoljubivi su pokusavali da se dokazu, neki su se nadali zaradi. Bilo je i onih koji su zeleli da za dobre koji ce doci sacuvaju stecena znanja.
Ipak, svi su potajno i iskreno prizeljkivali neku vrstu pomirenja sa svetom, katarzu, licni mir.

Neki su samo mutili baru.

95% ljudi je cinilo ukupnu svesnost drustva citajuci mudrosti i saznanja 5% knjizevnika.
Drustvo je bilo poslusna masa koju je trebalo oblikovati.
Usmeravanje drustva je trebalo da odrade pisci.
Posto su novinari uvek glasniji od pisaca, preuzeli su vodjstvo. Za razliku od pisaca koje vodi cilj, ideal kome se ne moze jednoznacno izgovoriti ime, novinarima je cilj profit. Honorar.
Novinar ce prodati najgrdji otrov ako ce od toga ostvariti zaradu.
I to rade. Reklamama i naslovima truju decu pretvarajuci ih u glupu masu. Uspesno, svakodnevno i vredno.
Iskrivljuju sliku sveta pretvarajuci liniju izmedju istine i lazi krivudavom, nazubljenom, isprekidanom.
Negirajuci laz negiraju istinu.
U lazi su drugacija pravila i njih primenjuju i na istinu.
Na kraju skolovanja deci su rekli da znaju SVEee, i da nema vise nicega sto bi se moglo nauciti.
I svi su u to laskanje poverovali. Nauceni su da veruju. Autoritet jednako bezgresan.

Danas samo 5% ljudi cita.
Ostalih 95%, skoro celokupna masa, pise.
Blogove, clanke, pamflete, zatrpava forume, pokrece novine, e-novine, pise knjige, reklame, kritike...

Mediji su laskanjem, a racunari pruzenim alatima, svakog ubedili da je jedinstven, savrsen, neponovljiv i daleko najbolji. I tu dolazi do rascepa u coveku: zasto je pametan a siromasan? Zato su ti nabedjeni pametnjakovici krenuli po svetu da propovedaju svoja znanja. Knjigama, tekstovima, blogovima.
Pesmama, intervjuima, gostovanjima u tv emisijama, politickim tribinama i mitinzima.
Niko vise ne seje kukuruz, niko ne tovi svinje.
Svako ima potrebu da kaze nesto mnogo pametno.
Naravno, onaj ko govori ne zeli da slusa.

Drustvo se potpuno izvrnulo. Sve sto je bilo ludo, glupo i nekorisno, postalo je kul, in, pozitivno.
Sto je vise budala, veci je broj onih koji ih prate.
Nekada glupa gomila je citala da bi postajala pametnija.
Danas gomila ne cita jer ne zeli vecu pamet. 
Danas gomilu cine kompleksasi koji znaju sve.
Ne znaju da je ukupan i.q. gomile manji od i.q.-a najglupljeg pojedinca.
Sve dok ne skupis muda da glasno kazes NE ZNAM, nista neces nauciti.

U nekom trenutku sam shvatio da nisam u dobrom drustvu.

Pocetak islaska iz gomile je isti kao i pocetak svakog drugog stvaranja: "U pocetku bese rec".
Zato ovde pisem sebi. Mozda se, citajuci gluposti, iznerviram i probudim.

Samo budala moze poverovati u sopstvenu laz.
To je sansa koju ne smem propustiti.

петак, 5. децембар 2014.

Svetlost

Svi smo u tamnom vilajetu.
Bez svetla licimo jedni na druge. Ali nekako naslucujemo da nismo isti.
Ako se pojavi svetlo, neko ce biti ugarak, neko dijamant.
Ako se ne pojavi svetlost, sta gubimo?


Ne boj se za krila, moja je svetlost hladna, ne moze te oprljiti.
Fali joj deo spektra, onaj koji nosi toplotu.
Ne zalim se, osvetljava put i pokazuje prepreke.

..........................................
To samo ja posustajem, stize me umor.
Budno sanjanje ne mozes uraditi danju.
Doneti odluku dok racio spava mozes samo nocu.
Nekaznjeno dodirnuti granicu mozes samo nocu.
Dan se moze ljutiti zbog odluka donetih nocu... do sledece noci, kada ce svi gresi po ko zna koji put biti i oprosteni i ponovljeni.
Noc ima vecu gustinu, da bi lakse plivali, da bi se odvojili od dna.
Ne moze se stalno voleti, ali se u noci moze uzivati.
Mozda je zato i napravljena?
Ko zna.

четвртак, 4. децембар 2014.

Zakon spojenih sudova


Spojena srca moraju da kucaju istim ritmom.
Ako se jedno nacas umori, malo uspori, i drugo mora da uspori.
Ako jedno, ono ludje, pocne da kuca brze, i drugo mora da ga prati.
Srca izgleda dobro razumeju ono sto mi tek naslucujemo.
Poslusati srce ili razum? Oba prelepo lazu.




Uhvatim ponekad sebe da pod stare dane pocinjem da slusam klasiku; ali ne sva tri kompozitora, i ne svako delo... Za nekoga ko je svoj ukus izgradio na baroku, klasika je kao kriptonit, svojom neznoscu rastapa i lomi.

среда, 3. децембар 2014.

San i java

Sve sto mozes da odsanjas mozes i da imas. Mozes da uzmes. Tvoje je bilo oduvek.
Ne mozes imati samo ono sto ne umes da odsanjas.




понедељак, 1. децембар 2014.

Decembar

Nostalgican sam u decembru, odavno nisam video more.
Zamisljam sliku; pozeljna devojka, topao bazen, otkinut cvet, krov od slame, koktel sa kriskom limuna...
nekome bi posla voda na usta bas od tog limuna, neko bi pozeleo devojku, neko odmor, neko lepotu i izdaleka donesen cvet - simbol brige i paznje...
A ja vidim more.
I uhvatim sebe da u tom pogledu uzivam.
Mozda starim. Kazu, ako covek zeli da ostari, mora da nauci da u tome uziva.
Kraj je kada prestane, kada zaboravi, kada pomisli da nije vredan uzivanja.
Zato se radujem svakom danu, svakoj pomisli na more, na nesto lepo.
Svakom osmehu.

Autsajder

Trcanje na duge staze jako lici na zivot.
364 dana je podredjeno jednom danu, danu trke.
Sansi za pobedu.
Za medalju. Upis u almanah.
Onaj ko tog dana, na pojedinacnom prvenstvu, osvoji zlato, moci ce da ga pokazuje klupskim drugovima.
Ko zna, mozda jednog dana i svojoj deci.

Tako veliki uspeh zahteva veliku zrtvu.
Zrtva su pomenuta 364 dana.
Tih dana nema zivota, samo preciznog treninga.
Nema cak ni rastrcavanja, za svoju dusu, pet minuta po kilometru do susednog grada, a posle kod gazde na caj.
Ne.
Sve aktivnosti van glavnog treninga su precizno planirane.

To znaci da je 364 dana zabranjeno potrcati za autobusom (sada znam da to nije pametno, al ajde), odigrati basket, zapiti se sa drustvom, imati devojku, otici na koncert, raditi fizicko, jesti slatkise, citati do kasno...
Voleti.
Ziveti.

Uz puno srece nece biti neresivih sportskih povreda. Bugarin doktor-amater nedeljno ubrizgava hormone uz tetive. Pobeda je nadomak ruke.
Tako osvojeno zlato je pirova pobeda. Podsetnk na gorcinu, na propustenu jednu godinu mladosti, na karsil za oporavak jetre, povracanje posle treninga...
Ta se godina nikada nece vratiti.
Ni jedna se godina nece vratiti.
Sampion to poslednji sazna.

.....................................


Autsajder trenira cele godine. Naizgled tesko i naporno, ali uvek zabavno.
Kada ne bi bilo zabavno, autsajder bi odustao.
Uz druzenje, stvaranje prijatelja, ucenje i napredovanje, uz zivot u najrazlicitijim oblicima,  nikakav napor nije tezak. Devojke su pozeljne na treningu, jer uz njih autsajder gradi u sebi zastitnika.
Viteza.
Trening pocinje i zavrsava sa osmehom, bas kao i dan.
Sa nadom. Zeljom.
Autsajder tokom treninga ne prelazi granicu bola. Zato su sportske povrede nepoznat pojam.
Desava se da posle cele godine treniranja autsajder izadje na stazu, pogleda ložane oko sebe, okrene se i mirno ode da radi svoj trening.
Ono sto autsajder zna, a sto ostali mnogo kasnije saznaju, je da je autsajder odustao samo tog jednog jedinog dana. Ne se maje zbudale.
Jer te je godine pobedio cak 364 puta.
Komad mesinga zvani "zlatna medalja"?
Zlato autsajdera nije liveno kao lilihip, nego je iskovano. Kuca u grudima.

Pobednik? Pa zar ne znate da trka jos nije gotova?

A za koga vi navijate?