среда, 28. децембар 2016.

Valenca


Čovek je polivalentno biće. Može se jediniti sa jačima od sebe, može i sa slabijima, gradeći čudna i često neočekivana jedinjenja.
Sa jačima gradi snažne materijale za gradnju i zaštitu.
Sa slabijima gradi otrove.

Čovek je ugljenično biće.
Ugljenik koji je bez ikakvog pritiska izdvojen stvara ugalj. Bez pritiska znači "lako ćemo". Ugalj je jeftino gorivo na koje će se neko jeftino ogrejati a neko dobro nadimiti. Lako sagoreva.
Slab je, pod najmanjim pritiskom se raspada, i sve što dodirne boji u crno.
Prlja.

Uz malo truda ugljenik može formirati ravansku strukturu zvanu grafit. Grafitom se mogu ispisati velike istine, velike priče, duhovite skaske i životne mudrosti. Lako se brišu, pa je potrebno stalno ih ponavljati, prepisivati, dorađivati, dok se meki grafit skroz ne potroši.

Isti taj ugljenik izložen pritisku stvara divne i večne kristale dijamanta. U tim kristalima se čovek može ogledati i videti ono sakriveno, ispod svima vidljive površine.
Može se ukrasti, izgubiti, može ukrasiti kraljevsku krunu, devojački broš, verenički prsten. Sve može ali se ne može uništiti. Dijamant je najtvrđi materijal na Zemlji. Pritisak koji ga je stvorio učinio ga je večnim i sjajnim.
Svako ga želi za sebe, ali ga niko ne može posedovati. Dijamant je uvek svoj.

Život bez pritiska pretvara čoveka u ugalj.
Blagi pritisak stvara grafit.
Samo ozbiljan pritisak stvara dijamant.
Čovek se ne rađa kao dijamant.

среда, 21. децембар 2016.

nije greska, Ljubav je

Ako razmisljas o greskama pogresices.
Dok razmisljas o igri, igraces.
Samo kada mislis o zivotu, zivis.
Svi ljudi pocinju da lice na onoga koga trazis. Sve zene lice na onu koju zelis.
Stajao sam na stanici. Cekao voz koji ce me odvesti daleko od tuge.
Prebirao po dzepovima, nisam imao kartu. Da sam imao sta bi na njoj pisalo?
Vozovi krecu, i moj voz krece, ali ja ne znam koji je.
Propala je radnja u kojoj sam kupovao cigare, bircuz u kome sam se opijao.
Zivot u kome sam bio epizodna uloga.

O cemu razmisljam? O greskama. Trazim greske koje sam pravio, i ne nalazim ih. Ili ih nije bilo, ili me nisu promenile, ili nisam nista naucio.
Neko moze osetiti i dodir i pogled, osmeh, sakrivenu misao. Bog mu je zbog necega to dao.
Ali nije dao svima.
Ili je dao, ali se tokom odrastanja negde zaturilo.


Retki su ljudi koji vole. Da li ne umeju ili se pokoravaju strahu, ne znam.
"Volim" se uci u detinjstvu. Ali ne nauce oni koji su strogo vaspitavani, ni oni koji nikako nisu vaspitavani, ni oni koji su ostavljani...
Tek su retki sposobni da vole.
Nauce se ljudi nekoj kohabitaciji, trpljenju drugih, i to je maksimalni domet.
I govore im i knjige i ljudi da ljubav nije trpljenje drugih, al dzaba.
Ne mozes nikoga nauciti da voli. Mozes ga samo voleti.
Kada pridjes nekome ko ne ume da voli, on gleda i meri iz svog ugla i pita se: sta hoce od mene?
Ne razume da neces nista.
Nemoj se ljutiti na one koji ne umeju. Ti nudis nesto sto ne vide. Moras to preformulisati i ponuditi nesto sto mogu da razumeju.
Ne mozes nekome koga boli zub citati poeziju i ocekivati da uziva. Nije problem ni u tebi ni u poeziji, problem je u bolu. Tako racionalista vidi svet.

Sve dok ne pustis, dok ne otvoris saku, ne mozes nista dobiti.
Pusti, i onda posmatraj sta ce ti doci.
U nekom trenutku sam shvatio da ne zelim biti u necemu. Ne zelim da prihvatim tudje sablone.
A jos nemam svoje. Posmatram, merim, ne ucestvujem. Ako sam nateran, bunim se, borim, ritam ko magare.
Ne mozes prihvatiti put, moras ga stvoriti, ugaziti u trnje pazeci da ne nagazis raskovnik.

Kako starimo vidimo sve vise, imamo sve vise stvari u glavi, u srcu, u savesti. Secanju.
I tu polako postaje tesno.
Zato nam izgleda da se vreme ubrzalo.
Nije vreme, mi smo ubrzali. Trcimo, jurimo, zahtevamo, ocekujemo.
Sada treba usporiti, zastati dok jos ima snage, dok srce jos radi.
Mozak? Mala je korist od njega. To mladost ni ne naslucuje.
Disati. Polako. Osetiti svaki udak. Suncev zrak. Povetarac.
Pokisnuti do koze.
Odluciti,
i voleti.




Mene taj svabo i ta pesma podsecaju na moje tinejdzerske dane.
Nimalo vesele, naporne, tuzne, razocaravajuce. Na neuspehe.
Do tog vremena sam citao knjige, i imao idealizovanu sliku sveta.
A onda je doslo vreme da odrastem. Odrastanje je zahtevalo da se odreknem dobrog i lepog, cak i kao ideala, i da zivim po pravilima koje je neko drugi smislio.
Tada sam skroz prestao da citam. Postao najbolji medju njima. Medju majmunima. Stvaran, racionalan bez ideala i bez ideja. Rad je moje bekstvo.
Ne volim disko. Sevdah disko narocito ne volim.

Zena stvara svet. Zena radja boga koji ce stvoriti svet.
Zena je odmah iza muskarca.
Iza plasljivka se nalazi alapaca,
iza siledzije begunica,
iza nezainteresovanog kurva.
Iza muskarca je zena. Bez zene muskarac bi pao. Ne bi bio ceo.

Pustas svoju ljubav da luta, dajes joj slobodu.
Ni ne slutis kakva ce nova ljubav na njeno mesto doci.
Ako je toliko cekala, bice ti dobar saveznik.
A ta sto je otisla, lutace negde, pa ce se kroz nekog drugog tebi javiti. Ko zna, mozda ces je nekada prepoznati.
Ali je sada sigurno da ces nekome doneti srecu.

Ne znam.
Ja je dozivljavam kao potvrdu da smo svi izgubljeni.
Da svi lutamo.
Ali pesma nije zavrsena.
Pesma ne kaze da u tom lutanju stalno nalazimo ono vrednije.
Ono sto nismo ni trazili: sebe.
Drugi je problem kako prepoznati kada pronadjemo.
Prihvatiti. Zavoleti.
Umesto da ucimo da volimo, mi celog zivota trazimo. Zelimo. Ocekujemo.
Ne treba traziti. Treba voleti ono sto je tu, u dometu, ispred ociju. To nam je dato, i prema tome treba okrenuti ljubav.
Kada dodjes u moje godine, znaces da su samo obicne stvari ono sto je trebalo voleti.

Nemam ja kad da budem srecan. Pritiska zivot sa svih strana. Ponekad se napijem i zaboravim na obaveze i brige, i tada, kada sam bez briga, jesam srecan. Ali prodje prebrzo.
Necu postati alkoholicar, to sam prelezao.
Nek ona voli sta hoce, to je njena volja.
Ja cu jednom nauciti da volim, i tada cu, zapisi i stavi u dzep, voleti sve.

понедељак, 21. новембар 2016.

Mera ljubavi


Covek je stvoren da sluzi.
Ali ima izbor.
Moze da sluzi svojim nagonima i postane zver,
znanju, i postane nalik magarcu koji nosi pune torbe knjiga,
gorima od sebe, koje ce pretvoriti u robovlasnike,
zaljubljenosti koja ce mu oduzeti razum,
drustvu, pretvarajuci sebe u glumca,
rulji i vodji koji ce ga pretvoriti u navijaca,
poslu koji ce ga pretvoriti u roba,
porodici, gde ce ga sluzenje voditi u sukobe, jer porodici ne treba sluga nego clan,
novcu, jer ne sluzi novac coveku nego covek novcu,
popularnosti, dajuci sve za tudju paznju,
djavolu, i proci kao Faust,
bogu, odricuci se od gresnih ljudi,
roditeljima.
Jedino ovo poslednje sluzenje ima ogranicen rok trajanja.
Pripadati roditeljima nije ropstvo, to je ponos. Nisi sam.
Kao sto drvo pripada zemlji, ne treba se odvojiti.
Kada izgradi identitet, kada uspori misli i nauci da balansira, kada prepozna ljudskost i dobrotu u sebi,
a za to je potrebna tisina, slusanje sopstvenih misli, trazenje sopstvenih reci,
tada ce osetiti da je za zivot potrebna mera.
Ta mera je mera ljubavi.
I umesto da sluzi, pocece da pomaze.
Svima nabrojanima.
Jer svi su jednako nesrecni.
Svima treba pomoc.
Svi su u istom blatu.
Kada pomazes prijatelju, ne pomazi mu onim sto ti je visak,
daj mu pola svoje vecere.
Mozda ces ga uciniti boljim, mozda ne,
ali ces sebe zauvek promeniti. Zavoleti.
Kad zavolis sebe, zivot tada postaje dobar.
Covek je stvoren da bude covek.
Dobre stvari idu za nama. Ako ne izvadimo slusalice iz usiju, i ne sklonimo pogled sa fejsbuka, necemo ih videti.
Robove pokrece briga, a slobodne ljude dobrota.
Vera nalazi svrhu, a nevera krivca.
Ako poverujes da postoji svrha, smisao, visi cilj, onda ces ziveti,
ako ne poverujes, neces ziveti, samo ces postojati.

петак, 16. септембар 2016.

Senka

Nemoj se sklanjati, vidim ja kroz tebe. I ptice u krosnji, i pun Mesec, i tecno staklo Dunava...
Ptice ce otici svojim putem, Mesec se vec smeje mojim mislima. Samo ce Dunav sigurno i tiho krenuti ka Suncu. Treba otici, ugledati se na starije. Bitno je ici dalje. Dunavu je lako, on ima korito do Sunca, i gde god krenuo, bice u svom. Svaki metar puta je neko za njega izdubio, utabao. Sve sekire koje su se nasle na putu je pretvorio u olovke, i pise po dnu. Kada jednom nestane, ili odluci da krene drugim putem, citacemo sa dna sve one reci koje smo nekada izgovorili. Imacemo napad cutanja, cutacemo u sebi.
Nemoj se pomerati.
Imam osecaj da sam nesto izgubio, ali ne znam sta. Mozda je to bilo u snu. Mesec cuva strazu snovima. Nije istina da ne pricamo, mi samo zajedno cutimo. Prica zatamnjuje vid, cutanje ne stvara senku.
Ostani tu.
Poslao sam poruku. Obrisao sam sve napisano, i ostavio smajlija. On ce umeti da prenese sve sto je procitao. Java ne ostavlja tragove kao san, kao sto dan nezapazeno i u zurbi prodje, i tek potom noc ponudi neke svoje razloge. I te razloge koje smisli noc, ne mogu preneti u dan. Jednostavno ne pripadaju tamo, nemaju senku.
Ostani.
Nacrtao sam sunce na zgradi. Sada svi znaju da ga imam. Iz zvucnika bas blokauta: "ispred tebe gola stena ali tvoje senke nema, sve je jasno kao dan a dan je umoran i prazan", i pitam se kako zna.
Na polici nedostaje nekoliko knjiga i Gutieres je pao na bibliju. Nekada su postojali rucni mlinovi za kafu; pitao sam se gde su nestali, a sada mislim da su nas progutali, a mi ih jednako uporno i tesko vrtimo. Zbog toplog mirisa koga se secamo.
Ne idi.
Svako ubija samo ono sto voli. Dug je put dok covek shvati da voli sebe. U dobro ne diram, jer ce prestati da bude dobro. Zato se za zlo hvatam. Necujno pucaju baloni, nista ne ostaje dugo zarobljeno, osim nenapisanih pisama. Prosao sam pored prosjaka, zastao, a zatim se vratio i spustio novac u posudu. Nisam zeleo da mi se zahvaljuje, reci samo kvare dobrotu. Koliko sam ostavio? Sta sam pokusao da kupim? Ne zelim da priznam.
Ti si moja senka.


субота, 3. септембар 2016.

Istina


Kakva je ono svetlost? Da li je prava? Kome svetli? Odakle dolazi?
Šta osvetljava? I kome?
Ako jeste svetlost, onda mora biti prava. Ono sto osvetljava prestaje da bude nejasno, sakriveno, tamno. Sve na šta svetlost padne postaje dostižno, postaje stvarnost, istina.
Da li je to bila istina i pre nego sto je osvetljeno? Bilo je tamno, hladno, samo svoje. A to nisu osobine istine.
Svetlost je izdvojila i oslobodila istinu.
Prešla je dug put od Sunca, rizičan i težak, da bi na Zemlju donela istinu.
Nekada je ipak stvorena, vatrom i tehnikom oslobođena iz materije. Čekala je, zarobljena i sakrivena, strpljivo i sigurno, znajući da će se jednom promeniti. Oslobođena svetlost nije osvetlila samo sebe, nije donela istinu samo sebi, nego svakome ko joj se približio.
Približiti se svetlosti, približiti se istini, može biti kobno. Zato većina bira da je posmatra sa udaljenosti, ne rizikujući da ih istina obuzme, da ih svetlost osvetli.
Svako ko se suviše približio, sagoreo je.
Istina menja, i pretvara u energiju sve na šta naiđe.
Mi smo energija. Svetlost. Istina zarobljena u telu.
Svako u sebi čuva svetlost. I nekada je ta svetlost jasno vidljiva i dovoljna da osvetli put mnogima. Nekada samo onome ko je u sebi pronađe.
Treba puno hrabrosti da bi u sebi tražili svetlost. Uvek je lakše posmatrati tuđu, diviti joj se, ogrejati se.
Ali ne treba raditi ono što je lako, nego ono što je teško.
Uz pomoć tuđe svetlosti treba pronaći svoju. Zapaliti je, održavati, čuvati. Nuditi drugima.
Sagorevati dugo, pobeđujući tamu.
Postati i biti ono što smo i pre rođenja bili.
Biti luča.





"Od njinog su svijetlog pogleda
uplašene mrake iščeznule."

недеља, 31. јул 2016.

In the Death Car

Ljudi su danas manje pismeni nego pre stotinu godina.
Govore bar dva jezika, na svakom gluposti.
Znaju slova, polinome i teoreme, ali ne umeju da razmere temelj.
Znaju kako privući pažnju, ali ne znaju zašto.
Poznaju kulture mnogih naroda, a ni jednu ne koriste.
Znaju sve o štetnosti droga, iz prve ruke.
Snimaju i objavljuju učeći druge da rade isto.
U istoriji ne prepoznaju budućnost.
Sadašnjost su zaglavili u čekanju.
Ne traže lepotu u ljudima, nego na njima.
Ne moraju da razmišljaju da bi došli do svog mišljenja.
Toliko su ovladali tehnikom da telo ne koriste.
Naučili su da uživaju u istom polu i životinjama, umesto staromodnih kojima je bila potrebna žena.
Skupljaju recepte sa celog interneta, ali ih hrani ketering.
Bezobraznim stvarima su samo promenili imena, i odjednom im više nisu bezobrazne.

Nekada ljudi nisu imali toliko znanja, nego tek dovoljno da srećno i zdravo žive.
Danas, osim toga, sve znaju.


уторак, 26. јул 2016.

Entropija


Entropija je težnja sistema da iz stanja više uređenosti prelazi u stanje niže uređenosti, oslobađajući energiju.
Kada sam bio mlađi verovao sam da je entropija osnovni zakon prirode.
Pokušavao sam da razgrađivanjem nečega što već postoji izvučem neku korist, ne pitajući se kako je to stvoreno.
Uspeh je bio polovičan. Zato sam se trudio da svoja znanja usavršim, i počeo da učim.

Ali učenje nije entropija, nego je suprotan proces.
Tako sam, umesto da razgrađujem, počeo da stvaram.
Polako sam postajao svestan da osnovni zakon prirode nije entropija, razgradnja, sagorevanje,
nego stvaranje.
To saznanje je promenilo sve u meni. Ciljevi, težnje, vrednosti, razlozi... sve se promenilo.
I sada primećujem one koji liče na mladog mene, koji pokušavaju da rušeći i razgrađujući zarade.
Ako budu imali sreće neće imati dovoljno uspeha, i počeće da uče.
Oni uspešni se, na žalost, nikada neće zapitati. Nastaviće da ruše.
Neće shvatiti da asimptota nikada ne dostiže cilj.


среда, 20. јул 2016.

Zona dobrote

Ponekad se osecam kao da je neko zatvorio knjigu koju sam citao,
a ja ostao u njoj, pritisnut teskim koricama i umrljan stamparskom bojom,
okruzen slovima, zarezima i upitnim recenicama.
Zarobljen i ispresovan.
Znanje je tu, nadohvat ruke, ali jedino cime se mozak bavi je trazenje izlaza.


Srecan je onaj ko ima vise pitanja nego odgovora. Knjiga uvek preraste pisca.

понедељак, 18. јул 2016.

Kastaneda

Mocni se udruzuju da bi uvecali svoju moc.
Bogati se udruzuju da bi uvecali bogatstvo.
Slavni da bi uvecali slavu, srecni da bi uvecali srecu,
pametni da bi uvecali pamet,
zaljubljeni da bi uvecali ljubav.
Samo dobri uvek jednako daju.

Orao u nekim mitologijama predstavlja naseg dzelata. Smrt.
Kastaneda je zivot posvetio traganju za sporednim putevima, pokusavajuci da prodje pored orla. Verovao je da je takav kraj moguc - preci na drugu stranu i ne biti pojeden.
Zmija je zlo u nama. A zla se ne mozemo odreci, izgubili bismo polovinu sebe.
Zato ce orao pojesti zmiju. Nas.
Ojacati zmiju, ili je odbaciti?
Svest, saznanje, pretnja, strah, stvaraju bol.
Zato tako ocajnicki pokusavamo da ubijemo svest. Vaspitanjem, religijom, muzikom, drogom, ambicijama.. Na kraju rasipamo sve sto smo grcevito stezali, nadajuci se da cemo se oslobadjajuci balasta spasiti, da slavom, titulom ili novcem mozemo nesto kupiti.
Orao je gladan.




недеља, 3. јул 2016.

Egocilin


Cesto srecem ljude koji svaku recenicu pocinju sa JA.
Gde god pogledaju, vide sebe. I to ne bi bio problem kada bi, makar nekada, pogledali u sebe. Unutra, duboko, gde se pod slojevima prasine i uspomena, nesigurnosti i razocaranja, krije izvor svetla.
Ne veruju da u njima ista svetli. Ego je prekrio svetlo.
Ja mislim, Ja tvrdim, Ja jesam, Ja nikada ne bih... govore.
Drugima traze mane i rado ih kritikuju i ogovaraju.
Misle da ce, kada objasne svetu da su svi drugi losi, odnekud isplivati njihove vrline.
Trude se da izgledaju cvrsto, stabilno, jako.
Trude se da izgledaju umesto da budu.
Zato sto ne razumeju.

Postoje meki i cvrsti ljudi. Mek ce se lako, u bilo sta i bilo koga uklopiti, u bilo koje drustvo i sredinu.
Naizgled.
Zbog mekoce ce njegov deo, njegova karika, njegova strana biti slabija, i posledicno uzrok skore propasti.
Tamo gde on stane nece biti snage, cvrstine, stabilnosti.

Cvrsti se malo gde uklapaju. Tesko se menjaju, prilagodjavaju, pokusavaju da budu ono sto jesu.
Ali kada se cvrst negde uklopi, postaje nalik kamenu piramide. Neprobojan, snazan, stamen i sa svrhom.
Zna i postuje svoje mesto. Postaje vecan. Cuva i cuvan je, daje snagu i stabilnost celoj strukturi.
Voli.


недеља, 12. јун 2016.

Narodno pozorište


Gladni i poniženi se najviše bave politikom.
Razumeju se, prepoznaju aktere, biraju stranu.
Navijaju, svađaju se, vređaju. Mrze.

Kao kada gladan čovek uđe u pozorište,
plati kartu u visini četvorogodišnje zarade,
odgleda predstavu u kojoj se glumci svađaju,
nadgornjavaju, raspravljaju, vređaju,
polivaju vodom, gađaju cipelama, prete i negoduju,
i sklapaju saveze pokušavajući da se dopadnu gladnoj publici.
Na kraju predstave glumci bez ikakvih sukoba podele lako zarađene pare.
Posle predstave gladan čovek izlazi iz pozorišta.
Gladan je više nego pre predstave.
Gleda plakat, najavu za novu, još bolju predstavu.
Bez ideje kako da utoli glad zadužuje se i kupuje novu kartu.





Ideja čini razliku između živog i neživog.
Ideja menja besmisao u smisao.
Čovek bez ideje postaje rob, prazna ljuštura.
Ideja ne nudi slobodu, nego još bolje, smisao.

понедељак, 6. јун 2016.

Kamata


Ne može čovek prepoznati vrednost u nečemu što je lako dobio.
Vrednost nije u objektu, u dobijenom,
nego u čoveku koji traži.
U tragaču.
Svojim trudom tragač uvećava vrednost.
Ugrađuje sebe, svoju volju, želju.
I što više uloži, veći je dobitak.
Kao oročena štednja.






Neke rečenice same ispadnu. Neke iscure, a neke iskipe iz čoveka.
Jedne se dugo krčkaju, druge se na vruće kuju.
Budu nekada i ukradene, poklonjene, vešto sakrivane.
Zato rečenice različitih ljudi nose različitu energiju,
različitu boju.
Ta boja odaje čoveka.
Pokazuje koju boju ne vidi,
koju boju celog života traži.

I piće bojom bira čoveka.


петак, 3. јун 2016.

Kristalna rešetka


Često mi kažu da sam stena.
Čvrst, nepokretan, neosetljiv, težak. Hladan.
Kažu. A ja se ne ljutim.
Ne znaju da nisu sve stene iste.

Magmatske su nastale hlađenjem lave. Zemlja ih je, kao nepotreban višak, tečne, užarene i rastopljene izbacila na površinu. Neke su se u potocima lave postepeno hladile, neke je more i kiša okalila. Tvrdoća i snaga, i izuzetna unutrašnja čistoća, čine ih najstabilnijim i najčvršćim materijalom za gradnju.
Stene koje pamte vulkan koji ih je rodio se ne menjaju. U sebi čuvaju najbolje od Zemlje, jezgro u malom. Ko gradi da traje, ko stvara za budućnost, razume vrednost vulkanskih stena.

Sedimentne su nastajale dugo. Vekovima, eonima. Njihovi slojevi pamte ratove, razaranja, ali i srećne periode stvaranja i rasta. U njima je zapisana celokupna istorija. Mekani su, nepodobni za gradnju, ali su neprocenjivi svedok stvaranja. Ko ume da čita, iz njih će pročitati prošlost i budućnost, jer je sve sadašnjost.

Metamorfne stene su nastale promenom drugih stena, pod pritiskom, visokom temperaturom, surovim uslovima kojima su bile izložene. Duboke fizičke i hemijske promene su ih odvojile od stena od kojih su nastale. Boreći se protiv sila kojima su bile izložene, počele su da grade kristale. Neki od tih kristala izgledaju sasvim neugledno, vešto krijući svoju prirodu i tešku prošlost od nas. Druge su izrasle u providne i raznobojne kristale, drago kamenje.

I nas je Zemlja rodila, baš kao što je stene.
Sa više ili manje sličnosti svaki čovek liči na neku stenu.
Pod pritiskom se može slomiti, ali i postati dragi kamen.
Drag onome ko ga prepozna.


понедељак, 30. мај 2016.

Prostor i Haos


Sav pojavni svet je nastao iz haosa.
On je nalik razbacanim raznobojnim kockicama za mozaik.
Hrpa nicega, neopisivo postojanje, beskrajna pustinja.

Ono sto nazivamo praznim prostorom,
nekima je to etar, nekima vakuum,
jeste prvobitni haos.

Ali prazan prostor ne moze biti prazan.
On je samo beskrajno neuredjen skup svega.

Pravilnim orjentisanjem tih kockica mozaika, kvantova prostora,
kao kada se sneg na ekranu pretvara u sliku,
moze se stvoriti bilo sta.
Materija, energija, vreme. Rakija, ptica, zlato. Sve.

Osim svesti. Svest je iskra koja stvara.

Haos, prostor, vakuum, etar, jeste beskrajni izvor svega pojavnog. Iz necega sto mi zovemo i smatramo praznim, nastaju svetovi.

Prvorodjeni Haosa bio je Eros. Slucajnost?


Kada ispraznis prostor pocinje stvaranje.
Ti si iskra.


среда, 25. мај 2016.

Apsurdistan

Kada predaš knjigu u štampu, osudio si nekoliko zdravih stabala na smrt.
Umeš li ispričati više istina od tih stabala?

Vegetarijanac u kožnoj jakni lepi plakate o neophodnosti zaštite prirode.

Dobri ljudi osuđuju zle ljude na smrt.

Borci za slobodu se ujedinjuju u udruženja i partije.

Imati vlast nad nekim znači biti njegov rob, provesti vek baveći se drugim.

"Uspešni" ljudi ne dele uspeh sa drugima.




Ne razumem svet. Ali izgleda da imam sreće: ne razume ni svet mene.

понедељак, 23. мај 2016.

Buvlja pijaca

"Pedeset dinara, odlicno je necese pokajes, ajd evo ti dva za sto."
"Osam puta cetri cetresosam i evo jos jedna do pedeset."

Tamo se mogu naci lakovane orahove vitrine, tanjiri za na zid, figurice "uspomena iz banje".
Drveni civiluci sa nastavkom za sesire, izduvane lopte, nikada obuvene cipele, podvrnute zvoncare, novcanici sa oprugom.
Sestari i vinkle za tehnicko crtanje, sabrana dela Lenjina i lektira iz sedamdesetih.
Skolske krede, mede punjene slamom. Satovi na navijanje, i oni zidni, kukavice.
Ploca Lepe Brene u omotu Bitlsa. Partijska zastava. Parkerica i olimpija pisaca.

Na buvljaku se nude nasi prosli zivoti.
ali ih niko nece, i to vise nije pitanje cene.
Sve ono sto smo odbacili niko drugi ne zeli.
Nase uspomene drugima ne vrede.
Nasi zivoti drugima ne vrede.

I ono za cime sada zudimo i sto preskupo placamo ce za koju godinu doci na buvljak.
Cetriputaosamcetresosam, i evo jos jedna do pedeset. Imam i dizalicu za ficu, dacu ti jeftino.


петак, 20. мај 2016.

Neodređeni integral

Na jeziku matematike život je diferencijal.
Na jeziku matematike smrt je integral.
Integral je derivat i proizvod limesa.To znači da integral u sebi sadrzi ceo zivot.
Matematika tako dokazuje da smrti nema.


Život je tako naporan i plitak, a smrt je ponižavajuće patetična. Ako ih odbacimo, šta nam ostaje?
Svaki čovek za života sagradi najmanje jedan zid.
Odnos sagrađenih i porušenih, plus broj zaobiđenih, govori puno o čoveku.

петак, 6. мај 2016.

U pola cene


Na internetu je sve. Baš sve.
Spalićemo, po ko zna koji put, sve knjige, jer nam više nisu potrebne.
Na internetu je baš sve.
Kada spalimo nekorisne memljive knjige, neko odgovoran, savestan i dobronameran, će sa celog interneta ukloniti ono što je štetno. Ima takvih stvari zaista puno.
Zatim ono što je nepotrebno. Nepotrebno samo smara i troši misli, a nema nikakve merljive koristi.
Potom sve ružno i uznemirujuće.
Paralelno će biti brisane suvoparne književne i umetničke ideje i misli. Istorijske podatke, priče o ratovanju, poeziju i kontinente ćemo zaboraviti. Pragmatično ćemo ostaviti samo ono što je korisno.
Za manje od dve generacije imaćemo precizna uputstva kako obući odeću a kako pidžamu, kako pravilno pozdraviti šefa a kako policiju. I to će biti sasvim dovoljno.
Sve će biti slikovno objašnjeno, pa će učenje čitanja i prekomplikovanih slova biti ukinuto.
A za one koji izvoljevaju, koji traže više, a uvek se nađe poneki smarač, tu su knjige.
Jao, zaboravio sam da su još na početku spaljene.
Pa nema veze, ionako je sve na internetu.




Zašto ćumur ima veću energetsku vrednost nego drvo od kojeg je napravljen?

четвртак, 28. април 2016.

Sa kojeg izvora piješ?

Nije sam rad dobar, nego je nerad izvor greha.

Kada se najbrže vrti, čigra izgleda kao da stoji.
Nalik uspravnom čoveku.
Nekome je ta čigra u glavi, nekome u srcu.
Ta čigra, zarobljena u telu, čini žiroskop.
Njegova nevidljiva rotacija drži čoveka uspravnim.
Kao što žiroskop u trupu čini da prekookeanski brod ne oseća talase, tako i čovekov unutrašnji žiroskop čini čoveka neosetljivim na udarce.
Ali vremenom se brzina rotacije smanjuje. Ostareli čovek se savija, potresi i spoljašnje sile ga naginju čas u jednu, čas u drugu stranu.
Tada više nije svejedno da li je unutrašnji žiroskop u glavi ili u srcu.


Čovek je kao žiroskop. A mi mu nudimo mir.
Mir ga pretvara u komad nekorisne mehanike.
Dovoljno je zaštititi ga od prljavštine, đubreta, blata, gorčine.
Ne dozvoliti da se zaustavi.
Ispravan žiroskop neće dozvoliti pad.

недеља, 17. април 2016.

Udahni ljubav

U školama učimo odgovore.
Nagrade i kazne ih utiskuju u dečje glave.
Posle toga je najčešći odgovor:  znam.
Plivanje u odgovorima drži čoveka na površini.
Površini čega? Površina nije dubina.

Ako se usudi da sumnja, da postavlja pitanja,
čovek će pokrenuti mozak na rad. Na razmišljanje.
Tada će se odgovori koje misleći slobodan um nudi jako razlikovati od naučenih.
Kome verovati? Zašto je potrebno verovati?

Lekovito i otrovno rastu zajedno.
Negde ima malo više jednog, negde drugog.
Ne valja uzeti sve što je ponuđeno.
Treba izdvojiti samo dobro.
Neko to radi razumom, nekome pomaže mudrost,
nekoga vodi pohlepa, a najčešće inat.
Nekoga ljubav.
Ima onih koji uče od drugih,
najviše je samoukih.
Tek se retki uzdaju u sreću.
Ko greši?
Imamo li izbora?

rammstein feuer und wasser



Udahni ljubav i kod kuće si.

петак, 15. април 2016.

Put beznadja

Obicni ljudi se ponasaju kao da su oni stvorili svet. A nisu. Svet je stvorio njih.
Naucnici se ponasaju kao da su izmislili nauku, fizicke principe i zakone, ne shvatajuci da su zakoni stvoreni pre njih.
Robovski umovi govore da vladaju prirodom, kosmosom, da su gospodari svega. Ne vladaju sobom.
Ubice tvrde da su najsavrseniji oblik zivota, i da im se sva bica moraju pokoriti. Ako se pokore brze ce nestati.
Umisljajuci da su bogovi svemu smisljaju svrhu i cilj. Osim sebi.
Vlastoljubivi brisu i izbacuju iz postojanja svakoga ko je bolji.
Pohlepni podizu zgrade sa svojim imenom, bezuspesno pokusavajuci da podignu sebe.
Kada su drustvene mreze nametnule obavezu druzenja, drustva su se raspala. Svako sedi ispred svoje kutije i bulji u ravno staklo. U zatvoru se ljudi mnogo vise druze.
Ni lekari vise ne gledaju u bolesnika, nego u ekran.
Otrovani holivudom i hladnoratovskom propagandom, ljubavnici su poverovali da je objekat ljubavi druga osoba. A nije, ne moze biti, nego je sama ljubav koju stvaraju.
Knjizevnici novog veka su jako nacitani, u zivotu su procitali skoro sve svoje knjige.
Diplomate i demagozi su postali uvazeni i cenjeni, kao nekada zanatlije.
Profesori lazu tudju decu, zaboravljajuci da ce istovremeno neko lagati njihovu.
Laz je prerasla malog coveka. Moderan covek se predaje bez borbe.

Jedino onim buntovnicima vazda nesto smeta.



Kad pisam ja moram da povucem magarca za rac.

понедељак, 11. април 2016.

Prevremeno rodjen


Rodio sam se prevremeno.
Ali ne dan, nedelju ili mesec ranije.
Rodjen sam više decenija pre termina.
Sada vidim.
A mogao sam lepo da sačekam da prođu ratovi, krize, tranzicije, laži.
Jer to nisu moji ratovi, bratoubilački.
Krize su još manje moje. Napravili su ih bankari, njima su potrebne.
Tranzicije služe da ološ ispliva,
laži napravljene da se održe na vlasti. Privremeno. Jer oni ni sobom ne vladaju.
Da sam sacekao par decenija sretao bih bolje ljude.
Zvao bih ih svojima, kao sto i sada zovem,
ali bi i oni mene.
Ne bih pohlepno pravio greške.
Sin sam kovača.
Nije on mene od gvožđa na vatri kovao, nego od obične zemaljske ljubavi pravio.
Zato teško nosim krst. Kao da je od gvožđa.
I zato što znam da put vodi nazad.
Neću se vraćati.
Sada se trudim da popravim svoj deo sveta.
Kada čovek ode, ostace njegova dela. Reči će proći, dela nikada.
Zato ne pravim ništa na brzinu, moderno.
Neko bolji će doći, neka dođe na dobro.


недеља, 3. април 2016.

Diktatura kao moderno shvatanje demokratije


Ko god izađe na izbore - unapred je dao podršku onome ko pobedi, ma ko to bio.
Dakle, vi koji glasate, vi nemate pravo da se bunite.

Upravo zato jer ste glasali i svojim glupim postupkom unesrećili narod.

To je siguran put u diktaturu.

Vi ćete, tog dana, demokratski izabrati nekoga ko vas pune četiri godine neće baš ništa pitati.
Upravljaće vašom imovinom i životima ne pitajući vas za mišljenje.
Vladaće onako kako god poželi.

Ali ne onako kako je obećao,
zato što je lažno obećanje postao legitimni vid političke borbe.

Posle četiri godine teške diktature, opet će doći demokratija.
Ceo jedan dan, od 08 do 20h. Opet ćete obići svoje škole.
Ponovo ćete demokratski izabrati nekoga ko vas četiri godine ništa neće pitati.
Vladaće kako on poželi.

Demokratija nije stvar koja se dešava jedan dan u četiri godine.
Teško vašoj demokratiji.
Teško, jer demokratski pristajete na surovu četvorogodišnju diktaturu.





Na prošlim izborima je bilo puno listića na kojima je rukom dopisano:
PO OVOM REDOSLEDU HAPSITI OLOŠ

To su sve nevažeći listići.
Za sada.

четвртак, 31. март 2016.

Govori tiho i vodi psa sa sobom.


Ako nije dovoljno motivaciono onda odvezanog psa.
Na radiu ide reklama: „Ne mozete da platite racune? Davite se u pristiglim ratama? Nemate za letovanje? Izgubili ste posao? Tu je senzileks, garantovano otklanja sve vaše tegobe. Pre upotrebe detaljno proucite uputstvo…lekara ili farmaceuta“
Nije ironija, ljudi su mrtvi ozbiljni.
Ej, dvajsprvi vek je,

  • Soma je legalizovana, a uskoro ce postati obavezna.

среда, 30. март 2016.

Tautologija

Najmanje dve hiljade godina uče nas da je svet sukob unutar stvorenog dualizma,
suprotnost dve po snazi ravnopravne ideje,
slične ali suprotne,
dobra i zla.
Proizvodi tog sukoba, te borbe, su uvek toliko ružni i tužni, da tu pobednika nema.

Ali kada taj sukob prosejemo kroz istinu, postaje jasno da svet počiva na sukobu između potpuno različitih entiteta,
i po snazi i po mestu odakle dolaze:
istine i laži.

Bez istine nema izlaska iz sukoba.
Sedam milijardi bića čine jedno biće.
Svi sukobi su posledica neverovanja u to.
Energija i smisao svakog bića je udruživanje.
Udruživanje oko zajedničkog imenitelja - istine.

Nepristajanje na laž jeste nepristajanje na zlo.


уторак, 29. март 2016.

Learning to fly


Kako starimo, sve je više viđenog i ponovljenog,
imamo sve više stvari u glavi, srcu, savesti. U sećanju.
I tu, unutra, polako postaje tesno.
Zato imamo osećaj da se vreme ubrzalo.
Nije vreme, mi smo se ubrzali. Trčimo, jurimo, zahtevamo, očekujemo.

Sada treba usporiti, zastati dok još ima snage, dok srce još radi.
Mozak? Mala je korist od njega. To mladost ni ne naslućuje.
Disati. Polako. Osetiti svaki udah. Sunčev zrak. Vetar.
Pokisnuti do kože.
Odlučiti,
i voleti.


Odustati od jalovog verovanja u granice, zakone, bodljikave žice.
Izaći iz izmišljenog kaveza. Sanjati u boji, kao nekada.
Leteti.

субота, 26. март 2016.

Tacka crta tacka


Povredjen covek lezi na ulici.
Okuplja se narod brzinom zvuka.
Neko vice: Advokat, brzo pozovite advokata.

Ako ne znas kakva ti zena treba, biraj onu koja najvise lici na tebe.

Dobro i zlo ocigledno imaju isto poreklo. Ponasaju se kao kvasac. Kada udju u coveka, celog ga menjaju.

Moze li covek koji ne oseca bol osetiti ljubav? Pedalj kože.

Vreme ne tece, najmanje dve hiljade godina. Iznova se radjaju isti ljudi, upadaju u ista iskusenja i jednako lose ih resavaju. Umiru zaleci.
Menja se samo scenografija.

Svi putevi idu uzbrdo. Ako si na nizbrdici, znaci da ides unazad.

Nije mudrost smisljati izgovore.
Svet je prepun izgovora.
Mudrost je proci kroz njih nepovredjen.

Stvaranje je zavrseno samo do pola. Beresit bara Elohim. Stvoreno je Nebo, Zemlja, svetlost i voda.
Nas je posao da, od dobijenog materijala, stvorimo coveka.

Varnica sa kugle ne skace ka zemlji pravolinijski, najkracim putem. Cesto prelazi dvostruko rastojanje, praveci luk, i svaka sledeca varnica ide drugim putem. Prostor se ugiba, uvija, i varnica to zna.Ona prati prostor, sva njegova pomeranja i zakrivljenja, koje mi slabim i nedovrsenim culima ne registrujemo.

Skupljaju potpise, dele flajere, lepe plakate, skandiraju i galame. Spremaju se za izbore.
Zato sto ne umeju da izaberu.
Zato sto ne veruju.

Vise se knjiga napise nego sto se procita.




среда, 23. март 2016.

Dobri

Dobar čovek voli. Ima potrebu da čini dobro.
Svakome. Nije dobrota u objektu, nego u subjektu.
Čineći dobro on uvećava osećaj sopstvene vrednosti.
Sreća koju stvara svest o učinjenom raste.
Nije to razdragana sreća, tek trenutak,
već duboka, iskrena, rajska, trajna sreća.
Svestan je i da ako prestane, ako samo zastane, sreća može postati gordost.
Sreća nije mirna, statična. Ona postoji samo dok stvara, dok je u pokretu.
Svestan sebe, dobar dobija svrhu. Smisao. Cilj.
Postaje istinski dobar. Dobar postaje istinski.

Kada se dobrom zaustavi vreme, ostaće mu ono što u sebi nosi.
Osvanuće u onome što je stvorio.
U sreći koju je delio, u raju koji je stvarao.
Učinjena dobra dela će ostati negde drugde, kao putokaz onima koji će doći.



Uplašen čovek nema vremena da bude dobar. Otkako je prihvatio strah, okružen je opasnostima, nesvestan da su jedine koje postoje unutra, u njemu. Nesvestan je da ih je u umu stvorio.
Izbegava, brani se, napada, preti. Oseća nemoć. Bes.
Želeći da ojača, grabi i gomila, gazi pred sobom.
Laže i vara, otima i mulja, pokušavajući da oko sebe sagradi tvrđavu.
Ali tvrđava iz dana u dan sve više liči na zatvor.
Odatle komanduje drugima, i uvećava tugu, bedu, nesreću. Stvara pakao.

Kada se uplašenom zaustavi vreme, ostaće zaglavljen u onome što je celog života stvarao.
Zaglavljen u lažima, prevarama, otimanju, bekstvu.
Strahu.
U svom paklu.
Sve što je gradio, ostaće nekome ko neće ni razumeti kojom je cenom plaćeno.



I zato,
nemojte se plašiti da budete Dobri.



Podesio sam svoj sat da kasni.
Tako imam više vremena.

Za svaki slučaj.

Tužno

Tužno je što živim u zemlji u kojoj postoji policija.
To znači da živim u zemlji kriminala i kriminalaca.
Da li će skinuti uniforme kad iskorene kriminal i pohapse kriminalce?
Popraviti stanje, a zatim otići?
Neće.
Održavaće kriminalno društvo u životu,
što je moguće duže.
Jedino tako imaju svrhu, funkcije, džipove, plate.

Nisu tu da poprave društvo, samo da održavaju.
Tužno.



Kako popraviti društvo toliko da policija ostane bez posla?
Kako da ljudi ponovo postanu dobri?
Tada bi i političari ostali bez posla.

Nekome to ne odgovara.

недеља, 20. март 2016.

Imati ili biti

Nije glup onaj ko nema znanje. Naprotiv.
On je samo neznalica.
Naučiće kad-tad.

Glup je onaj ko IMA neznanje.
Imati neznanje znači prihvatiti laž.

Nije siromašan onaj ko nema bogatstvo.
Siromašan je onaj ko IMA siromaštvo.

Onaj ko nema se trudi, uči, traži, sumnja.
Raste.

Onaj ko ima ne napreduje, ne uči, ne raste.
Buđa u sopstvenom blatu.




субота, 19. март 2016.

Rob i ja = robija

U pola osam je bila u kabinetu.
Strucna, strpljiva, prijatna inteligentna.
Sminkom nije uspela da sakrije osmeh i pogled devojcice.
Video sam da, po grozno blatnjavom danu, ima besprekorno ciste stikle.
Razume se da je ustala ceo sat ranije da bi nanela savrsenu sminku.
I jos jedan sat ranije da bi oprala, isfenirala kosu.
I bar jos pola sata ranije da bi sve u kuci funkcionisalo.

U kabinet je dosla sveza i odmorna. Znaci da je rano legla.
Posle posla ce ici na fakultet, prvo da druge uci, a zatim da sebe usavrsava.
Mora da uklopi makar kafu sa kolegama, strucne i opustene razgovore na pauzama, odvozenje auta na servis, placanje racuna...
Redovna je u solarijumu, ocigledno,
i kod kozmeticara, frizera, zubara.

Koliko sati ima njen dan? Kada, i da li zivi?

Ja sam dozvolio sebi da odem neobrijan, dremno sam posle dva pasulja.
Malo zaradjujem, u odnosu na nju.
Opet sam danas hranio labudove. Iz ruke. Pored Dunava je mirno, prijatno.
Izgleda kao da sve stoji, osim dunava koji nizvodno kotrlja gradove.
Mrzi me i bajs da iznajmim.
Samo sedim i gledam kako tece. Kako ce odneti sve.
I crtam. Moj hobi, strast. Projektujem i spajam.
Telefon sam namerno zaboravio. Znam, nece biti za celu platu.
Ali ce biti dovoljno za kokice pored Dunava.
Pola kese za mene, pola za labudove.

I zakljucujem mudro: ja sam siromasan, a ona je rob.
Ima li vise boga u BOGatstvu ili siromastvu?

Ona se ne bi menjala sa mnom.
Ni ja se ne bih menjao sa njom.



среда, 9. март 2016.

Znanje imanje

Onaj ko ume sa zenama, ne ume sa svojom.
Onaj ko ume sa decom, ne ume sa svojim.
Ko ume sa ljudima, ne zna sta ce sa sobom.
Ko pazi na vreme, nema ga dovoljno.

Sta je uzrok a sta posledica?


петак, 4. март 2016.

Ukrstene reci

Zivot sasvim podseca na ukrstene reci.
Pocinje uvek isto, vodoravno jedan: prvo slovo azbuke. Ispod, opet vodoravno, mati, i ostali clanovi porodice su visoko, samo uspravno. Ukrstenica se na dole siri kao piramida, praveci mesto za sve duze i za manje prijateljske reci. I tu se, na komplikovan nacin, ukrstaju zelje sa poslovima, ljubavi sa obavezama, imenice sa glagolima. I kada pomislimo da je tesko, kada je dusa u nosu i bes postao srdzba, odnekud se pojavljuje spas, predah u vidu crnih polja. Spasonosno skracuju pretece i nerazumljive dugacke reci, tesko izgovorive kovanice u kojima ima i latinskog i korena sanskrita, deleci ih na dve ne mnogo jasnije, ali znacajno krace reci. Zbog piramidalnog oblika ukrstenica se nadole siri, i cini se da bi bez crnih polja bila neresiva.
Postaje jasno da na dnu, vodoravno, ceka red sastavljen samo od crnih polja. Tada se treba zaustaviti, i izbrojati koliko puta se u ukrstenici ponavlja rec Ljubav. Ako je broj veci od broja crnih polja u poslednjem redu, vredelo je. Ukrstenica je   samo tada pravilno resena.

четвртак, 3. март 2016.

Sjajne niti

Tokom života voleo sam različite stvari. zamišljao sam da na svoje bele i prazne zidove lepim slike.
I cveće. Puno cveća.
Svaka pesma, akord i ritam, stih i rif, ulepšavali su, vremenom, zidove oko mene, pretvarajući ih u harmoniju, "lepotu koja će spasiti svet", kolorit sačinjen od različitih ali nadopunjujućih šara.
Bio sam sa svih strana okružen lepotom. Svetlošću. Mirisima. Skladom.
Čak sam i plafon prekrio slikama, onim za koje sam pretpostavio da moraju biti slike neba, oblaka, sunca. Kiše.
U svoj toj lepoti uvek sam osećao da nešto nedostaje.

Onda sam čuo novi zvuk. Trebalo je da bude samo još jedna slika, na zidu prepunom slika.
Umesto nove slike tu se pojavila rupa. Pukotina. Nimalo lepa u poznatom smislu, pomalo iskrzana ružila je ceo zid.

Usudio sam se da pogledam kroz nju, i bolno shvatio da sam oduvek u kocki.
Zarobljen. Progutan a nesvaren.



Potrošio sam život ulepšavajući unutrašnjost kocke koja me je progutala.
Već neko vreme kroz tu rupu dišem, hvatam koliko mogu vazduha, svetla, slika koje su različite od onih koje su mi ograničavale pogled.
Živeo sam zarobljen u kocki, okružen slikama koje su mi davale iluziju prostora i lepote.
Sada dišem vazduh, svetlo, zvuke i ideje izvan moje kocke.
Ponovo učim da dišem.

Moja kocka više nije zatvorena.
Oslikani zidovi? Galerija lepote i života? Sada podsećaju na snove, na prošlost koju sam prespavao.
Tražim zvuk koji će učiniti rupu većom. Ili učiniti da se ja osetim dovoljno malim da prođem kroz rupu. Onda ću izaći.
Ali ne u nepoznato.





Ponekad me zaledi pomisao da pukotina na mojoj kocki ne vodi napolje,
u svetlo,
nego u drugu osvetljenu kocku, možda nečiju, možda manju od ove moje.

Ipak, biram nadu.

среда, 2. март 2016.

Škorpion

Na ovim prostorima žive samo neotrovni. Izbegavaju ljudska staništa. Otrovni su za sitne insekte, ali ne i za ljude.
U stanju je da ceo život provede neupadljivo, u sasvim malom prostoru, manjem od pola kvadratnog metra.
Ali ako mu neko ogradi taj prostor, podići će žaoku i napašće bez oklevanja.
Posle uklanjanja ograde škorpion će ići u istom smeru bar još deset metara, da se uveri da je slobodan, da prepreka nema.
Da nije ograđen. Da nije zarobljen.
Onda će se vratiti u svojih pola metra, i mirno proživeti vek.

Ako shvati da je ograđen, podići će žaoku s namerom da ubode.
Napašće bez oklevanja, ako ima koga.
Ako shvati da nema, žaokom će ubosti sebe.
Život bez slobode škorpionu nema vrednost.
Slobode, koja je svest, misao o nepostojanju granica.
Misao male ružne ponosne bube.



уторак, 1. март 2016.

Ono što nam nedostaje

U svakom vremenu muzika je pevala o onome sto ljudima nedostaje.

Kada ih je hriscanstvo odvojilo od prirode, narodi Arkone su pevali o Suncu, Rasu, Svarogu i Ibru.
Porazeni od Turaka guslali su junacke pesme.
Izlasku iz mraka prethodila je renesansna muzika.
Obljutavelu plitku renesansu je zamenio duboki barok.
Bluz, muzika crnih robova, peva o slobodi.
Najgori ratovi stvorili su rok muziku. Hipi.
Nedostatak bliskosti je izvukao na povrsinu soul.
U letargicnom drustvu pop telesopa pojavio se pank. Bunt.
U vreme bezlicne tehnologije publika se okrenula emotivnim, ali turbo narodnjacima.
Dok je civilizacija negirala lepotu, pojavila se pop muzika.
Kada je pop oblepio i ubalavio svet posterima, prekrecio ga je tehno.
I tu se, otprilike, zavrsava globalna istorija muzike.
Prekrecene zidove prekrivaju grafiti i plakati.
Danasnji nedostatak dobrote ne stvara nikakvu muziku, samo slogane i bilborde.
Plakati su svi jednaki. Lazljivi nosevi izmedju naocara.
I slogani su postali jednaki: "ne morate vise razmisljati, mi cemo to uciniti umesto vas".
Tako su ljudi zaboravili da pevaju.


петак, 19. фебруар 2016.

Gomora

Odavno je pala noc. Ulazak u grad je trajao pola sata, iako nije bilo uobicajene saobracajne guzve. Grad je ogroman, pomislio sam. A onda se setio statistike, i broja 90% onih koji zive u gradovima.
Sa obe strane puta svetlele su zgrade kao lego kockice. Iza svakog od milion prozora je neko ko odlucno, energicno i sa pravom zahteva, trazi, insistira i uslovljava. Zasto? Zato sto moze. Zato sto gotovo bezuslovno dobija.
Svako unutra, u toj svetlecoj kockici, ima svetlo, toplu i hladnu vodu, dovoljno hrane, pornice i serije, rijalitije i vesti, sveze okrecenu zgradu, popravljen interfon, dnevno opran trotoar i odrzavan travnjak. Picu i pivo.
Milioni ljudi iza tih staklenih kockica neumereno trosi. Pusta vodu i seta pse.
Iluziju da stvaraju im daju slicni: ja tebi popravim peglu a ti meni namestis frizuru.  Radili jesu, ali nista nisu stvorili. Beskorisni potrosaci. Paraziti.
Civilizacija je pretvorila potencijalno casne ljude u potrosace.
Oni vise i ne veruju da su ljudi. Sve sto su u zivotu stvorili otislo je kroz wc solju.
Te milione neradnika, nekorisnih jedinki, potrosaca za kojima placu hektari neobradjene i zapustene dedovine, neko mora da hrani, leci i placa za nerad. Nekada su ih seljaci nosili na ledjima, ali su se i oni preselili u grad. Sada jedu pare koje ce uskoro  njihova deca i unuci morati da odrade. Zato decu ne uce istini, da ne bi postali bolji, da ne bi otisli.
Da ne bi, na kraju, priznali da im je zivot prosao u gledanju kroz televizor i prozor, u neradu i nesvesti.



среда, 17. фебруар 2016.

Glad

Secam se, posle jednog teskog pijanstva nedelju dana nisam jeo.
Svaka pomisao na hranu izazivala je gadjenje.
Malaksao, bez snage, pokusavao sam da vodom sperem otrove iz sebe.
Bilo je toliko strasno da nisam znao da li cu uopste uspeti.

Onda sam pozeleo samo jedno: da ponovo budem gladan.
Kako neko moze zeleti glad?
Shvatio sam da je biti gladan velika sreca.
Jer, gladan ce nekako, negde, nekoliko, doci do malo hrane. Gladnom ce i bacen hleb biti najfiniji kavijar.

Sit nece ni traziti hranu.
Odustace.

Kao sto mozemo biti gladni i siti hrane,
jednako smo gladni i siti znanja,
lepote, ljubavi, duhovnosti,
iskustva.
Biti gladan je blagoslov.

Ne dajte ni deci sve sto traze.
Neka budu makar malo gladni.


уторак, 9. фебруар 2016.

Sklad

Van prirodnog staništa čovek ne može da stvara.
Kako prepoznati prirodno stanište?
Tako što su rukopis i napisano usklađeni.
Zbog računara više ne koristimo rukopis, pa treba tražiti podudaranje, sklad, harmoniju stila i reči.
Ne može se pisati strogim slovima i vojničkim stilom o osećanjima. Još manje o ljubavi.
Grotesku smo najpre prestali da razumemo, zatim i da primećujemo.


Sklad je ono na šta nas umetnici delima podsećaju i pozivaju.
Umesto razumevanja poruke, nesposobni da vide slojeve, ljudi traže dokaze za ekscentričnost ili nastranost umetnika, prolazeći pored njegovih dela kao pored turskog groblja.
Pravi umetnik je vreme, život, Hronos koji piše po licima ljudi.
Nekome napiše znak pitanja ili zarez, nekome latinično V, nekoga baš grubo precrta ili nasumično ižvrlja borama.
Ne znam razlog, tek primećujem da najčešće crta prazne linije, i ostavlja ih neispisane. One gušće kao da očekuju note, neke su neujednačene kao da čekaju dečiji rukopis, a one jako razmaknute izgledaju kao da imaju označeno mesto za presudu, pečat i naplaćenu sudsku taksu. 

понедељак, 8. фебруар 2016.

Potrebna veza


Potrebna mi je veza za zaposlenje u agenciji za borbu protiv korupcije.
Cuo sam da su dobre plate, a niske kvalifikacije.
Za radno mesto ustupam svaku trinaestu platu.
Celu, sa regresom, toplim obrokom i prevozom.

Na tom poslu cu preduzimati, angazovati, partijski delati, nametati progres, kreirati i komunicirati, davati i uzimati izjave, biti nezadrziv, neverovatno glup i harizmatican.
Nosicu i siriti duh institucije.
Hapsicu, naravno. I to sve one koji mi nisu ponudili radno mesto.
Postedjen ce biti samo onaj prvi, kome cu davati svaku trinaestu platu.
Zato pozurite. Samo jedan moze biti prvi.


Na glasackim listicima cu ukinuti sva slova; bice samo slike kandidata, jer Veliki Vodja redovno gubi znacajan broj glasova kada prosecan nepismen glasac, zbog puke nepismenosti, zaokruzi pogresnog. Tolike greske ni armija kontrolora ni puni dzakovi listica ne mogu u potpunosti da isprave.


Otvorene kritike cu zatvarati, a zatvorene ponude cu otvarati.
Sve ono sto dolazi sa strane cu prihvatati kao neminovno ili nametnuto, a sve zahteve cu rezignirano odbacivati.
Diktaturu nepismenih cu zameniti sopstvenom.

Demokratski cu sam vladati, i svi ce imati zakonsku obavezu i neotudjivo pravo da me obozavaju.
Svet se ionako urusava, i to je nasa izvozna sansa, mi mozemo biti prvi.

Snaga gluposti je nemerljivo velika.

субота, 6. фебруар 2016.

Kiša

Većina ljudi pripada masi. Gomili.
Nemaju svoje misli, i nemaju potrebe za promišljanjem. Misli mogu da stvore bol,  a i od razmišljanja se mnogo brže ogladni.
Mantre gomile, pročitane na grafitima ili izgovorene u dnevniku, nekritički prihvataju i fanatično brane kao svoje.
Pitanje je da li su oni uopšte ljudi, ili su samo čovekoliki.
Jer, živeti bez mozga ne može ni buba.

Manjina pripada sebi.
Vođeni isključivo sobom, sebi su i uzrok i posledica, razlog i jedini cilj.
Vremenom se pretvaraju u buntovnike.

Retki pripadaju bogovima, svetu, prirodi, nebu.
Zemlji.
Osećaju da su deo, i da popravljanjem sebe popravljaju mnogo veću sliku.

Svako zna kojoj grupi pripada.
I ne bi to menjao po cenu života.

Da li se ljudi rađaju opredeljeni?


Zavisnost od hrane, od droge, interneta, mišljenja drugih ljudi,
od svih neumerenosti,
posledica je ropskog mentaliteta.
Rob ne želi da bude slobodan zato sto ne veruje da ume da bude slobodan.
I kada uspe da se oslobodi jedne zavisnosti, odmah će prigrliti drugu.
Zavisnost nije u objektu, nego u subjektu.

четвртак, 4. фебруар 2016.

Granica


Predugo zivim u uobicajenom uredjenom svetu.
Ne snalazim se. Prirodno staniste mi je nista, sa pogledom koji se pruza od besmisla do beskraja.
Ta granica sveta, izgubljenost za prostor u kome se lakse zivi, ne osudjuje.
Odgovori koje granica nudi nisu razumljiviji od odgovora koje nudi plicak, ali makar nisu konacni.




Kada na putu sretnes sebe, znaces da nisi utekao.
I znaces da ti je glava ucenjena na onome svetu.

уторак, 2. фебруар 2016.

Snegom zatrpani vulkan.

Trazio sam sebe.
Nalazio sam fragmente.
Slazem ih kao mozaik.
Mozda jednom postanem ceo.


Drvo se pali sibicom koja je od njega napravljena. 


Niko vise ne gleda zalazak sunca. Ne dizu glave sa tanjira i korita.
A kada, posle sunca, i oni pocnu da zalaze, nece biti nikoga da njih vidi.
Najvisi narcis je mali pored coveka, 

najveci covek ce kleknuti pred maslackom.

Stvaran svet nije ono cemu "mesto gde se lakse zivi" uci.
Stvaran je jedino licni dozivljaj sveta, a on je hrabrima suprotan od naucenih kanona i protokola.

Prostranstvo se nalazi u glavi, a ne izvan nje. Izvan glave je tesan zatvor, a unutra prostranstvo koje smo stvorili.



Vreme je uzrok i svedok entropije.
Kako izgleda entropija vremena?

субота, 23. јануар 2016.

Čovek i narod

Jedini način da preživiš nevolje je da se boriš.

Ako pokušaš da se prilagodiš, sakriješ, amortizuješ, trpiš,
sigurno nestaješ.

Borba uvek podrazumeva žrtve i gubitke.
Ali garantuje život.

Pristajanje na zlo, priklanjanje zlu, nepružanje otpora,
menjanje sebe, svesti čoveka i naroda,
vodi u nestajanje.
Briše se iz postojanja, i čovek i narod.


Život nije stvar koja se može definisati,
zapisati na papir.
Zato što život nije činjenica, fakt, zapisana reč.
Život je tok vezan za vreme, a tok se ne može jednoznačno definisati..

Život je tok, baš kao i istina.

среда, 20. јануар 2016.

Fašizam

Fašizam se rađa iz osećaja ugroženosti.
Ugroženost stvara mržnju.
Oni koji mrze udružuju svoje mržnje.
Mržnja je jedino što im je zajedničko.

Da bi od sebe sakrili istinu, pronalaze druge zajedničke stvari:
naselja u kojima žive, gangsterske klanove, političku pripadnost, versku pripadnost.
Te pripadnosti im daju zvučno ime, i opravdanje za militantno delovanje protiv svih koji ne pripadanju njima.

Nesposobni da se bilo čime istaknu i zauzmu dobra mesta u kulturi, umetnosti, politici, svetovnosti,
neškolovani da bilo šta rade,
nesposobni da vode,
pristaju da budu vođeni.

Vođe im laskaju i hvale ih.
Hvale njihovo mesto rođenja, kao da je zasluženo.
Hvale pripadnost i odanost organizaciji, a pripadnost je tako porozna i promenljiva.
Pripadnost se menja iskazom. Reč, samo jedna reč, menja pripadnost.


Onomad je rat između Zvezdare i Jerkovića bio sukob dve fašističke organizacije koji se završio fizičkim istrebljenjem i jednih i drugih.
Mogli su da budu dobri fudbaleri, doktori, očevi.
Mogli su da vole. Da rađaju. Stvaraju. Da žive.
Oni su samo hteli da dobiju ljubav.
Bezuspešno, naravno.
Ljubav se ne dobija, nego se prihvata, uči i daje.
Davanjem se mnogostruko uvećava.

Izabrali su fašizam. Pripadnost "nama" koji smo protiv "njih".
Izabrali su mržnju.
Mrzeli su kratko. Pobila ih je služba. Brutalno i krvavo.

Fudbaler, doktor i roditelj se uvek bore za.
Fašista se uvek bori protiv.

Za borbu "za" potreban je lični trud, znanje, rad.
Žrtva. Posvećenost. Odgovornost. Ljubav.
Za borbu "protiv" dovoljan je vođa i gomila neradnika.

Lako je ujediniti bitange koje neće i ne umeju da rade.
Ne umeju da stvaraju, da grade, rađaju, vaspitavaju.
Lako ih je ujediniti kada im kažete da su ugroženi.
A jedino što ih ugrožava je nesposobnost da vole.
Nesposobnost da daju.

Protestantsku Evropu je ponovo ujedinio fašizam.
Ne treba ih slediti.
Idioti nam zakonima nameću "evropske vrednosti".
Nama trebaju samo njihove pare. A možemo i bez njih.

Vrednosti imamo.
Vrednost je čovek. Biće koje voli i stvara. Domaćin.
Zna domaćin da je njegovo samo ono što je stvorio.
Bog mu je dao zemlju, kiša useve, Sunce žetvu.
Dobre ljude, decu, je svojom ljubavlju stvorio.
Njih se neće odreći. Njih će braniti.

Fašizam neka ostane tamo gde mu je mesto, gde je rođen, iza podignutih zidova i bodljikave žice.
U carstvu mržnje i podela.
Ne treba ga Srbima nametati.
Imamo mi svoje carstvo, carstvo kome smo se priklonili.
U srcu ga nosimo. U njemu živimo. Za njega se borimo.
Ono je naše zrno ljubavi. U srcu, a na rentgenu nevidljivo.

"Carstvo nebesko je kao zrno kvasca koje čini da brašno uskisne i postane dobar hleb." Luka.
Kada se odreknemo mržnje, setićemo se da volimo.
Tada nam neće biti potrebne ni vođe ni njihove zastave.
Nebo je naša zastava.

недеља, 17. јануар 2016.

Tražim reč

Postoji legenda o narodu koji je generacijama živeo u ropstvu.
Narodu koji je prestao da sanja slobodu.
Narodu koji je prestao da sanja bilo šta.
Rađali su se kao robovi, živeli kao robovi, umirali kao robovi.
Vekovi su prolazili u teškom radu i nepravdi.

A onda je najbolji među njima izgovorio reč.
Do tada nepoznatu, ili davno zaboravljenu: sloboda.
Znao je da je reč stvorila svet.
Znao je koliku moć ima reč.
Njegov narod je poverovao u tu reč.
Poveo ih je iz ropstva, iz plodnih dolina Misira.
Legenda govori o milionima koji su krenuli ka surovoj pustinji, vođeni jedino verom.
Na usnama su nosili reč.
Tu pustinju od stotinak kilometara mogli su lako da prepešače za manje od jedne godine.
Ali je mudri vođa dobro znao da ih ne sme brzo dovesti do cilja, do obećane zemlje.
Vodio ih je u krug, naizgled bez putokaza, cilja i smisla, punih četrdeset godina.
Čekao je da robovi pomru.
Na tom dugom putu su se rađali novi naraštaji, deca koja više nisu znala za ropstvo, nego samo za put.
Stari robovi su redom umirali, pustinja je naplaćivala prolaz.
Posle četrdeset godina lutanja kroz pustinju došlo je do potpune smene generacija. Svi koji su rođeni i odrasli u ropstvu, svi koji pamte ropstvo, koji su imali ropski mentalitet, su od starosti pomrli.
Zamenili su ih novorođeni, mladi koji su rođeni na slobodi.
Tek kada je kosti poslednjeg roba proždrala pustinja, našli su izlaz.
Dugovečni vođa je bio jedini koji se sećao oba sveta.
Poveo ih je u novu zemlju, u kojoj su stvorili novi svet.
Novi svet mogu stvoriti samo novi ljudi.
Ljudi koji ne poznaju ropstvo.
Deca, rođena u slobodi.


Mi danas živimo u ropstvu.
Robujemo novcu, zavisni smo od šopinga, društvenih priznanja, izgleda. Zavisni od uloge koju glumimo.
Slavoljubivi, gordi i pohlepni robujemo navikama i mišljenju drugih robova.
Postali smo klijenti, kupoholičari, obožavaoci, osiguranici, obveznici, radna snaga, živa sila. Biračko telo. Potrošači.
Uzaludno pokušavajući da se dopadnemo drugima odričemo se slobode, mišljenja, svojih želja.
Ljudskosti.
Imamo mi na raspolaganju četrdeset godina.
Nije problem, naći ćemo i pustinju.
Ali gde je vođa? Gde je reč?
Nismo je valjda zaboravili?


Čitamo pogrešne knjige, udžbenike za robove.
Priručnike kako postati bolji. Bolji rob.
Reč koju tražimo je zarobljena u knjigama koje više niko ne čita.

четвртак, 14. јануар 2016.

7524.

Neka nas u novoj godini sluzi sreca.
Ko u srecu ne veruje, neka ga sluzi ljubav.
Jer ljubav je kao Sebar, izdati nece.


Sklopljene ruke su ono slovo koje smo zaboravili.

понедељак, 11. јануар 2016.


Disati je fenomenalan osecaj.
Potcenjen, jer se podrazumeva.
Niko ne razmislja o disanju.
Ne pokusava da oseti. Samo dise.
Kao da je to neko moranje,
Kao da otima deo vremena, paznje.
A disati je, osim sto je neophodno,
Divno, ohrabrujuce, slatko.
Ispunjavajuce.
Postati svestan disanja je zahtevno, ali nemerljivo dobro.
Ukus i miris su cula koja stvaraju zadovoljstvo kada ih dodirne slatko ili mirisno.
Disanje nudi mnogo vise od svih cula.
Kada odem, jedino sto ce mi stvarno nedostajati je disanje.


среда, 6. јануар 2016.

Mir


Imati lični mir je jedino bogatstvo.
Mir je prestanak rata protiv sebe,
protiv bližnjih, protiv sveta.
Ko ima mir, zna i oseća da su svi bližnji.
Samo je u miru moguće stvarati. Graditi.
Mir je vezivni materijal koji spaja ljude.

Mir u svetu zavisi od mira u državama.
Mir u državi zavisi od mira sukobljenih grupa.
Te grupe čine ljudi koji nemaju svoj lični mir.
Uplašeni mali nesrećni ljudi.
Zato je mir malog čoveka najveći ulog.
Kada čovek pronađe unutrašnji mir, neće se učlanjivati u stranke, političke ili vojne organizacije. Neće želeti vlast.
Jer najveću vlast već ima. Vlast nad sobom.
"Iz svetog korena sveto je i stablo."

Nekada su ljudi jedni drugima želeli mir.
I danas se Jevreji pozdravljaju sa šalom, mir.
Muslimani jedni drugima žele selam. Mir.
Indijanski Haug znači mir.
I mi smo nekada jedni drugima želeli mir.
Onda su nas prevarili, i rekli da treba poželeti druge stvari: smrt fašizmu, za kralja i otadžbinu, ćao, haj, haudujudu, zdravo...
Dobro je i potrebno zdravlje, ali nije mir.
Pozdravljamo se i sa pomoz bog. Pomogao bi on svakako, kada bi mi završili pozdrav i poželeli mir.
Ali mi tražimo pomoć od njega za stvari koje sami moramo uraditi.
Dajbog je naš stari bog. I njega pominjemo, ali zaboravljamo da tražimo mir. Tražimo koješta, zaboravljajući najvažnije.
Samo stari koji su pronašli svoj mir govore: mir s tobom.

Nemir je zavladao svetom. Uče nas da treba da želimo uzbuđenja, uspeh, bogatstvo, popularnost. Da se "ludo" provodimo i ponašamo. Da je ludilo "kul, in, pozitivno, strava zezanje ludilo".
Imitirajući ludake gubimo mir i postajemo ludi.

Staroslovenska reč Mir znači Svet.
Mir je Zemlja, mir je i cela vasiona.
Mir je i unutrašnje stanje dobrog čoveka.
Miro je simbol, esencija sveta, kojim čovek i svet postaju jedno, postaju Mir. I rec miris dolazi kao dozivljaj sveta.
Imati mir znači vladati sobom, svetom u sebi.
Onome ko vlada sobom, svet je dobro mesto.

Na današnji dan,
i ne samo na današnji dan, želim vam mir.
Mir koji će pomiriti i sjediniti ljubav i razum,
koji će otkriti sakrivenu dobrotu,
zagrejati srca, pustiti druge unutra,
ponuditi osmeh.

Mir je rodno mesto ljubavi.
Želim vam mir.

 

"Od sedam dana stvaranja bila su cetiri uspela i tri neuspela dana. Samo jedan dan je pretegnuo i nacinio od ovog sveta uspesan svet. To je bio dan sedmi, dan odmora, kada Tvorac nije nista radio." -Pavic