субота, 27. децембар 2014.

Cilj

Iz ovog ugla mi sve brige i melanholije o svetskom bolu izgledaju smesne, plitke.
Razmislja filozof, pa i nedostojan ja, jelte, o uzajamnom odnosu besmisla postojanja i smisla traganja, o buducim svetovima i proslim nadama... melanholicno, dubokoumno, smisleno, istrazivacki nadahnuto.
Ponekad cak hrabro.
A onda filozof oseti kamencic u cipeli.
Svi svetovi, svi ajeti, sva vera i sva promisljanja za tren oka nestaju.
Ne mogu da rese naizgled obican problem.
Ne mogu da izvade taj zuljajuci kamencic.
Ne mogu da donesu odluku.
Nemaju svrhu, jednako kao ni glava u koju su nekako dospeli.
Tako kamencic postaje centar univerzuma, smisao postojanja uma, cilj koji treba resiti.
Jedini odgovor na svako postavljeno pitanje.

понедељак, 22. децембар 2014.

Prometej


Pokrij svoje nebo, Zevse, oblaka tamom
i probaj, kao ludo dete što obezglavljuje čkalj,
svoju snagu na hrastovima i brdima!
Ali mi zemlju moju moraš ostaviti
i kolibu, koju mi ne podiže ti,
i ognjište moje,
na čijem ognju mi zavidiš!

Bednijeg ničeg ne znam pod suncem od vas, bogovi!
Kukavno prehranjujete žrtvenim porezima i molitvenim dimom svoje veličanstvo;
a skapali biste da nisu prosjaci i deca punonadežne lude.

Dete kad sam bio nisam znao ni kud ni kamo,
obraćao sam zalutali pogled suncu,
kao da nad njim ima uho da čuje moj vapaj
i srce, kao moje, da se sažali nevoljnome.

Ko mi je pomogao protiv obesti titana?
Ko me je od smrti spasao, ko od sužanjstva?
Zar nisi sve to učinilo samo ti, do svetosti zažareno srce?
A plamtijaše li mlado i dobro, obmanuto, zahvalnost za spasenje onome što spava gore?

Ja da te poštujem? Zašto?
Jesi li ublažio ikad bole potištenome?
Jesi li utro ikad suze skrušenome?
Zar me nije skovalo čovekom svemoćno vreme i večni udes,
gospodari i moji i tvoji?

Il' misliš valjda da mi valja mrzeti život i bežati u pustinje
što nisu sazreli svi cvetni snovi?

Evo me gde sedim, stvaram ljude po svojoj slici,
rod meni ravan,
da trpi, da plače,
da uživa i da se raduje,
i da se ne osvrće na tebe,
kao ni ja!


Gete






Ne postoji slobodna volja. Robovi smo predrasuda, ubedjenja i podlozni propagandi. Marketinski strucnjaci, pesnici i politicari to dobro koriste.
Ako ne prihvatamo tudju laz, nije vazno, sami cemo smisliti laz u koju cemo verovati. Moramo se drzati za nesto cvrsto, apsolutno, i verovati da je sve relativno. Sve, osim te nase lazi.
Cak i oni malobrojni, promil koji ume da razmislja, nema slobodnu volju jer stvara sliku sveta bez dovoljno podataka.
Emocije? Samo nam srodan bol izaziva emocije, radujemo se samo uspehu nalik nasem. Ucestvujuci u necijoj sreci ili tugi, svako se raduje i place upravo zbog sebe.
 Svakog trenutka kada covek odgovori sa Ne
...bi napravio iskorak ka slobodi. 
Gubljenje oslonca je sloboda.
Sloboda je ljudima neprirodna, pa brze-bolje traze novi oslonac. Kad nadju novi oslonac veruju da su slobodni, u stvari su samo promenili blato.
Kladionica i socijalni status su oslonci coveku koji se plasi pada.
Samo su izgubljeni slobodni, i sposobni da prihvate istinu, ma kakva ona bila.
Oni su i ranjivi, i opasni po svaki sistem zasnovan na lazi. 
Srecom po sistem, nema dovoljno hrabrih ljudi.
Istorija pamti dva hrabra coveka od kojih je jedan potkupljen srebrnjacima a drugi okacen na krst. Svi ostali su prihvatili sistem.
Prelazak iz jednog sistema u drugi vodi kroz oslobodjenje od prvog sistema. Taj tren slobode se ne pamti, ali se pamti osecaj, ma koliko kratko trajao.


петак, 19. децембар 2014.

Sveti Nikola

Danas je slava.
Domacin se raduje gostima.
Gosti se raduju susretu.
Deca se raduju druzenju.

Slavski obicaji su stariji od nas. Daleki predak ih je doneo u kucu i ostavio uz prezime.
Za vece razumevanje se treba potruditi drugi dan.
Na dan slave nije najvaznije razumeti. Vazno je uciniti postovanje najstarijem, onom pretku cije ime tek retki pamte, pretku koji je doneo slavu u kucu.
Dok je slave bice i njega, i svih potonjih.
Slavimo.
Srecna slava.

уторак, 16. децембар 2014.

Promena

Zamislite da danas jedete jučerašnji, bajat hleb. Da se ne baci.
Ovaj što ste danas kupili, hrskav i mirisan, ješćete tek  sutra. 

I tako ćete svakog dana imati jučerašnji bajat hleb.

Jednom treba preseći,napraviti žrtvu, baciti jučerašnji i jesti današnji. Kada se jednom preseče i napravi žrtva, sutra neće biti bajatog hleba. Samo svežeg. Tada će se sve promeniti.
Da li ce to biti gubitak ili dobitak, zavisi od karaktera.

недеља, 14. децембар 2014.

Anatomija

Pluća.
Otečena, mokra, bolna.
Tako velika a tako slaba.

Diši.

Što je manje vazduha više je vode.

Polako.
Seti se kiše. Oseti miris.
Diši.
Sporije. Neka uđe vazduh.
Neka dođe dokle može.
Neka siđe skroz u vodu.
Diši.

Kako bi valjalo da mogu da dišem vodu.
Tada bi se otvrdnula pluća ponovo širila.
Vazduh je suv i redak, ne može im ništa.
Suši ih kao stari hleb.
Kao morsku zvezdu za suvenir.

Diši.

I ruke.
Izborane, stare.
Sa pegama i čvorovima.
Ruke koje su me držale.

Diši..


субота, 13. децембар 2014.

Djubretar

-Zdravo gospodine, imate li nesta staro, sto vam ne treba, sto zelite da bacite?
-Imam, prijatelju, vise nego sto mozes da poneses. Samo, razumes li ti u sta se upustas?
-Ne brini gospodine, sta mi treba ja uzmem, a sta je tesko - jednostavno bacim na djubre.

Posle ovog razgovora ostao sam ceo dan sjeban.
Ej, bre, pa on je strucnjak, profesionalac, tresmen ceo zivot, on razume.
Zna da nepotrebne stvari treba baciti.
Sta mi znamo?
Penjuci se uz stepenice civilizacije izgubili smo zdrav razum. Ili smo ga samo zatrpali djubretom. Sigurno je razum tu negde, ispod nekoliko slojeva secanja, krivice, zavisti, briga.
Teglimo na ledjima ogroman teret, tudje stvari, falsifikovana secanja, neucinjena dela, ucinjena dela...
Vremenom se taj teret eksponencijalno uvecava. Jer, svaki komad djubreta za sobom vuce jos djubreta iste vrste.
Iako ispred sebe ne vidimo prepreke, osecamo da zivot postaje jako tezak.
Kada bismo se osvrnuli, videli bismo da nije tezak zbog onoga ispred nas, nego zbog onoga iza nas, djubreta koje vucemo.
Toliko smo zavoleli to djubre, skoro srasli sa njim, da se vise ne vidi jasna granica gde se mi zavrsavamo, a gde djubre pocinje.
Odbacivanje tog djubreta bi znacilo odbacivanje dela sebe.
Nikada ne treba meriti sta tim odbacivanjem gubimo, nego sta dobijamo.
Gubimo starudiju, tegove koji nas koce, kojima smo vremenom zaboravili i svrhu i cilj.
Cak ih ne gubimo skroz, samo ih premestamo na drugu policu, medju secanja. Tu su uvek pri ruci, a ipak bezopasni, jer su oslobodjeni tezine.
A dobijamo sebe. Izujedanog, ali ipak celog, zivog sebe.
Tada mozemo zahvatiti onoliko srece koliko mozemo da ponesemo. Navikli smo da nosimo.
Samo, sreca nije teret, i sto je vise imamo lakse se krecemo. Mozemo je i deliti, opet raste.

Sreca se od djubreta razlikuje samo po tezini. To je ono sto je djubretar sa pocetka teksta pokusao da mi objasni.



Kada sam bio mali zeleo sam da postanem djubretar. Da jednom nogom zakacen na kamion idem od kante do kante, i svi da gledaju i da mi zavide.
Zivot me je odveo na drugu stranu, nisam postao djubretar.
Naizgled.
Kada pogledam ljude, jedino cime se bave je djubre. Zive u djubretu, kupuju djubre, jedu djubre, vole djubre. Serviser, zubar i hirurg ceo radni vek vade djubre, frizer odseca djubre, moler prekriva djubre, lopov prazni djubre, trgovac prodaje djubre.
Vremenom svi postanu zatrpani onim cime se bave.
Naravno,
djubretom.
Tada traze psihologa da im kaze kako da se oslobode tereta, ili makar kako da prestanu da gomilaju.
Ali ne znaju ni psiholozi bas sve.
Treba pitati profesionalca.
Djubretara.
On zna.

Venac od trnja

Sve je marketing. Sve je laz. Jedino sto su ljudi spremni da plate je lepsa laz.
Kada na tom talasu gomila izabere vodju, ocekuje se da vodja nastavi u istom pravcu.
Nece mu biraci zameriti sto nije ispunio ni jednu laz, jer su donekle znali da je laz pa su saucesnici.
Zamerice ako prestane da smislja nove i jos lepse lazi.
To vise nije politika, to je patologija. Ljudi ne zele promenu, ljudi zele obecanja, igara, i hleba kolko za suvo prezivljavanje.
Pravnik koji se dobro snalazi u ovom dvosmislenom zakoniku je veoma angazovan i placen, ili uhapsen.
Onaj koji je dokon, verovatno ne poznaje gradivo.

Ljudi vole vodju. Domacina. Nekoga ko ce na sebe preuzeti sve njihove grehe, i koga ce nesto kasnije razapeti na krst, jer se zivom ne mogu diviti.
Vidis li sebe kao vodju? Imas li venac od trnja? Mesto je dugo upraznjeno jer je dobitak nistavan u odnosu na cenu.

Nisam nikada bio toliko ocajan da postanem politicar. Mada, kako je krenulo, bice i to.
Iako izdaleka to drugacije izgleda, covek ne moze imati decu, nego deca mogu imati njega. Covek moze imati rudnik u kome robija, a deca imaju roba koji za njih radi. Vecina i dece i roditelja nikada ne shvati zbog cega.
A zapitaju se, cesto.


Nigde ne kreci nenaoruzan.
Nosi taj krst koji imas, tvoj je, nece ga niko uzeti.
Tuci njime stoku, i pazi da ne zakacis dobre.
To je tvoje ladno oruzje.

четвртак, 11. децембар 2014.

Zakon privlacenja


Zakon privlacenja u 21. veku:
1.Pustis ih da se na tebe naslone
2.onda se izmaknes
3.i kada pocnu da padaju zadrzis ih.
I to je to.
Tvoji su.

Zver se najbolje krije u coveku.
To sto neko ima ljudski oblik ne znaci da ga apriori treba tolerisati. Ne znaci ni da ga treba pustiti blizu.
Zver koja cuci u coveku je najstrasnija, i zato unutra postoji i covek, koji treba da ukroti tu zver u sebi.
Sama zivotinja je samo sitna zvercica, nikada suvise opasna.
Prava zivotinja u sebi nema coveka, zato ga ima spolja, kao gazdu.
Ali ako gazda nije covek nego zver, onda su to dve zveri. Dupli problem.
Moram da dodam: sve cesci problem.
Svet je pun ljudi koji su dozvolili zveri u sebi da vodi. Pitanje je da li su jos uvek ljudi, i koliko su oni uopste ljudi.

недеља, 7. децембар 2014.

Blog ili brlog

-Pisem knjigu.
-Stvarno? O cemu?
-Nisam siguran. Tek sam poceo.
-Koliko "poceo"?
-Paa, za sada imam radni naslov.

Istina je, knjiga se pise u glavi.
Ali ona iz te glave mora izaci, mora se nekako roditi.
Nije moguce bez bola roditi. Cak ni knjigu.
Moguce je pisati reci, smisleno ih slagati i premestati.
Praviti celine.
Onda ce te celine graficar spojiti i ukoriciti.
Graficar je tada napravio knjigu.
Ti si samo slagao reci.

Ne toliko davno retki su pisali, vecina je citala.
Neki su pisali zbog talenta koji ih je na to terao, slavoljubivi su pokusavali da se dokazu, neki su se nadali zaradi. Bilo je i onih koji su zeleli da za dobre koji ce doci sacuvaju stecena znanja.
Ipak, svi su potajno i iskreno prizeljkivali neku vrstu pomirenja sa svetom, katarzu, licni mir.

Neki su samo mutili baru.

95% ljudi je cinilo ukupnu svesnost drustva citajuci mudrosti i saznanja 5% knjizevnika.
Drustvo je bilo poslusna masa koju je trebalo oblikovati.
Usmeravanje drustva je trebalo da odrade pisci.
Posto su novinari uvek glasniji od pisaca, preuzeli su vodjstvo. Za razliku od pisaca koje vodi cilj, ideal kome se ne moze jednoznacno izgovoriti ime, novinarima je cilj profit. Honorar.
Novinar ce prodati najgrdji otrov ako ce od toga ostvariti zaradu.
I to rade. Reklamama i naslovima truju decu pretvarajuci ih u glupu masu. Uspesno, svakodnevno i vredno.
Iskrivljuju sliku sveta pretvarajuci liniju izmedju istine i lazi krivudavom, nazubljenom, isprekidanom.
Negirajuci laz negiraju istinu.
U lazi su drugacija pravila i njih primenjuju i na istinu.
Na kraju skolovanja deci su rekli da znaju SVEee, i da nema vise nicega sto bi se moglo nauciti.
I svi su u to laskanje poverovali. Nauceni su da veruju. Autoritet jednako bezgresan.

Danas samo 5% ljudi cita.
Ostalih 95%, skoro celokupna masa, pise.
Blogove, clanke, pamflete, zatrpava forume, pokrece novine, e-novine, pise knjige, reklame, kritike...

Mediji su laskanjem, a racunari pruzenim alatima, svakog ubedili da je jedinstven, savrsen, neponovljiv i daleko najbolji. I tu dolazi do rascepa u coveku: zasto je pametan a siromasan? Zato su ti nabedjeni pametnjakovici krenuli po svetu da propovedaju svoja znanja. Knjigama, tekstovima, blogovima.
Pesmama, intervjuima, gostovanjima u tv emisijama, politickim tribinama i mitinzima.
Niko vise ne seje kukuruz, niko ne tovi svinje.
Svako ima potrebu da kaze nesto mnogo pametno.
Naravno, onaj ko govori ne zeli da slusa.

Drustvo se potpuno izvrnulo. Sve sto je bilo ludo, glupo i nekorisno, postalo je kul, in, pozitivno.
Sto je vise budala, veci je broj onih koji ih prate.
Nekada glupa gomila je citala da bi postajala pametnija.
Danas gomila ne cita jer ne zeli vecu pamet. 
Danas gomilu cine kompleksasi koji znaju sve.
Ne znaju da je ukupan i.q. gomile manji od i.q.-a najglupljeg pojedinca.
Sve dok ne skupis muda da glasno kazes NE ZNAM, nista neces nauciti.

U nekom trenutku sam shvatio da nisam u dobrom drustvu.

Pocetak islaska iz gomile je isti kao i pocetak svakog drugog stvaranja: "U pocetku bese rec".
Zato ovde pisem sebi. Mozda se, citajuci gluposti, iznerviram i probudim.

Samo budala moze poverovati u sopstvenu laz.
To je sansa koju ne smem propustiti.

петак, 5. децембар 2014.

Svetlost

Svi smo u tamnom vilajetu.
Bez svetla licimo jedni na druge. Ali nekako naslucujemo da nismo isti.
Ako se pojavi svetlo, neko ce biti ugarak, neko dijamant.
Ako se ne pojavi svetlost, sta gubimo?


Ne boj se za krila, moja je svetlost hladna, ne moze te oprljiti.
Fali joj deo spektra, onaj koji nosi toplotu.
Ne zalim se, osvetljava put i pokazuje prepreke.

..........................................
To samo ja posustajem, stize me umor.
Budno sanjanje ne mozes uraditi danju.
Doneti odluku dok racio spava mozes samo nocu.
Nekaznjeno dodirnuti granicu mozes samo nocu.
Dan se moze ljutiti zbog odluka donetih nocu... do sledece noci, kada ce svi gresi po ko zna koji put biti i oprosteni i ponovljeni.
Noc ima vecu gustinu, da bi lakse plivali, da bi se odvojili od dna.
Ne moze se stalno voleti, ali se u noci moze uzivati.
Mozda je zato i napravljena?
Ko zna.

четвртак, 4. децембар 2014.

Zakon spojenih sudova


Spojena srca moraju da kucaju istim ritmom.
Ako se jedno nacas umori, malo uspori, i drugo mora da uspori.
Ako jedno, ono ludje, pocne da kuca brze, i drugo mora da ga prati.
Srca izgleda dobro razumeju ono sto mi tek naslucujemo.
Poslusati srce ili razum? Oba prelepo lazu.




Uhvatim ponekad sebe da pod stare dane pocinjem da slusam klasiku; ali ne sva tri kompozitora, i ne svako delo... Za nekoga ko je svoj ukus izgradio na baroku, klasika je kao kriptonit, svojom neznoscu rastapa i lomi.

среда, 3. децембар 2014.

San i java

Sve sto mozes da odsanjas mozes i da imas. Mozes da uzmes. Tvoje je bilo oduvek.
Ne mozes imati samo ono sto ne umes da odsanjas.




понедељак, 1. децембар 2014.

Decembar

Nostalgican sam u decembru, odavno nisam video more.
Zamisljam sliku; pozeljna devojka, topao bazen, otkinut cvet, krov od slame, koktel sa kriskom limuna...
nekome bi posla voda na usta bas od tog limuna, neko bi pozeleo devojku, neko odmor, neko lepotu i izdaleka donesen cvet - simbol brige i paznje...
A ja vidim more.
I uhvatim sebe da u tom pogledu uzivam.
Mozda starim. Kazu, ako covek zeli da ostari, mora da nauci da u tome uziva.
Kraj je kada prestane, kada zaboravi, kada pomisli da nije vredan uzivanja.
Zato se radujem svakom danu, svakoj pomisli na more, na nesto lepo.
Svakom osmehu.

Autsajder

Trcanje na duge staze jako lici na zivot.
364 dana je podredjeno jednom danu, danu trke.
Sansi za pobedu.
Za medalju. Upis u almanah.
Onaj ko tog dana, na pojedinacnom prvenstvu, osvoji zlato, moci ce da ga pokazuje klupskim drugovima.
Ko zna, mozda jednog dana i svojoj deci.

Tako veliki uspeh zahteva veliku zrtvu.
Zrtva su pomenuta 364 dana.
Tih dana nema zivota, samo preciznog treninga.
Nema cak ni rastrcavanja, za svoju dusu, pet minuta po kilometru do susednog grada, a posle kod gazde na caj.
Ne.
Sve aktivnosti van glavnog treninga su precizno planirane.

To znaci da je 364 dana zabranjeno potrcati za autobusom (sada znam da to nije pametno, al ajde), odigrati basket, zapiti se sa drustvom, imati devojku, otici na koncert, raditi fizicko, jesti slatkise, citati do kasno...
Voleti.
Ziveti.

Uz puno srece nece biti neresivih sportskih povreda. Bugarin doktor-amater nedeljno ubrizgava hormone uz tetive. Pobeda je nadomak ruke.
Tako osvojeno zlato je pirova pobeda. Podsetnk na gorcinu, na propustenu jednu godinu mladosti, na karsil za oporavak jetre, povracanje posle treninga...
Ta se godina nikada nece vratiti.
Ni jedna se godina nece vratiti.
Sampion to poslednji sazna.

.....................................


Autsajder trenira cele godine. Naizgled tesko i naporno, ali uvek zabavno.
Kada ne bi bilo zabavno, autsajder bi odustao.
Uz druzenje, stvaranje prijatelja, ucenje i napredovanje, uz zivot u najrazlicitijim oblicima,  nikakav napor nije tezak. Devojke su pozeljne na treningu, jer uz njih autsajder gradi u sebi zastitnika.
Viteza.
Trening pocinje i zavrsava sa osmehom, bas kao i dan.
Sa nadom. Zeljom.
Autsajder tokom treninga ne prelazi granicu bola. Zato su sportske povrede nepoznat pojam.
Desava se da posle cele godine treniranja autsajder izadje na stazu, pogleda ložane oko sebe, okrene se i mirno ode da radi svoj trening.
Ono sto autsajder zna, a sto ostali mnogo kasnije saznaju, je da je autsajder odustao samo tog jednog jedinog dana. Ne se maje zbudale.
Jer te je godine pobedio cak 364 puta.
Komad mesinga zvani "zlatna medalja"?
Zlato autsajdera nije liveno kao lilihip, nego je iskovano. Kuca u grudima.

Pobednik? Pa zar ne znate da trka jos nije gotova?

A za koga vi navijate?

недеља, 30. новембар 2014.

Imam godina vec

Ne umem sa ljudima.
Kada mislim da je sve receno samo prekinem vezu.
A onda ljudi pomisle da sam ljut.
Valjda su nauceni nekoj siroj komunikaciji, handshake koji ne sluzi za prenos informacija nego emocija.
Samo ja to ne osecam.

Bez sujete se osecas kao bez odece.
Ali kad prodje prvi napad panike, vidis da je deo te odece zaklanjao vid, i sputavao noge. Drzao vezanu za fotelju, udobnost.
Sto ima svojih prednosti, ne mogu da kazem.
Vecinu ljudi sujeta potpuno zaslepi.
To ima veze sa iq-om.
Trocifreni uspeju da nadvise, ili da vide iznad i kroz sujetu. Da vide!
Dvocifreni su niski, gledaju u sujetu kao u ogledalo. Jos gore, kao u sliku. Kada bi zazmurili, mogli bi da se oslone na osecanja. Ali ne, uporno gledaju u svoju sujetu i dive se svojoj slici. A to na slici vec odavno nisu oni.
I jednima i drugima sujeta ispravlja kicmu. Samo sto su prvi uspravni i svesni, a drugi bi morali da se sagnu da bi se oslobodili.

петак, 28. новембар 2014.

Moc

Nekim osobama se ne treba zamerati jer su mocne,
a nekim zato sto su drage. To znaci mnogo mocnije.
Mocnoj osobi ces dati sve ono sto moras
dragoj osobi ces dati sve. 


Out of time man



Voleo sam virsle u KSTu. Voleo sam i devojke koje se ponasaju kao da ti nikada nece dati, a pred fajront ti sednu u krilo.
Mlako pivo i smrad klonje.
Zvucnike sa sijalicom.
Sada znam da sam voleo.
Nikada nisam obracao paznju na reci.

четвртак, 27. новембар 2014.

Sloboda je izbor


Biti slobodan ne znaci promeniti ustav ili promeniti vladara.
Sloboda se ne osvaja glasanjem na izborima.
Sloboda se ne osvaja jurisima, granatiranjima, rovovima.

Biti slobodan znaci odbaciti strah.

Na onaj svet ne mozemo poneti strah. Moramo ga odbaciti pre polaska.
Ako je tada moguce odbaciti strah, zasto cekati poslednji trenutak?
Odbacimo sada strah i zivimo slobodno.
Odbacimo sve ono cega se bojimo.
Jos danas.
Pre rucka.




Izbor je civilizacijska tekovina.
Kada covek bira, on ne prihvata odabrano, nego sebi uskracuje neodabrano.
Izbor znaci gubitak.
Zato sloboda boli.
Mozemo birati gledajuci druge.
Mozemo birati racionalno.
U oba slucaja cemo odabrati pogresno.
Ko bira srcem bira sebe, slobodu, zivot.
Ljubav.

Cvece


Cvece me ne voli, gusi me.
Ne znam puno o cvecu, i nista o snovima. Cvece je simbol zivota i plodnosti. Lepota i radost stvaranja novog zivota.
Cvet daje ono sto ti njemu dajes.
Ako ga zalivas zutom kiselinom, izrasce zuto i kiselo. Ako ga drzis u mraku i ne zalivas, imace dugacko stablo bez listova, i tek poneki cvet, da pokaze svetu da je vredno postojanja.
Ako ga zalivas crnim, izrasce otrovno.
Cvece lici na nas. Mi licimo na ono cime se zalivamo: ljubavlju, mrznjom, nadom, zeljom, lepotom...
Pohlepom kao puzavica. Svetlom kao suncokret. Tajnom, kao orhideja. Pesmom, kao magnolija.
Svetoscu, kao tamaris. Naivnoscu i radoscu kao maslacak.
Zato ja volim cvece. Jednom cu dozvoliti da udje u mene i slobodno raste. Bice to divlji cvet.
Ali ne jos, jos uvek sam otrovan. I bicu,.sve dok ne skupim dovoljno pameti da se pomirim sa zemljom.


субота, 22. новембар 2014.

"Konstruktivna kritika postojeceg stanja"

Da bi covek sebe zastitio, mora da poveruje da je i sa njim i sa svetom sve u najboljem redu.
Tako ce i on i svet moci da se medjusobno uklope, i to bez bolnog turpijanja ili cekicanja.

Lako je poverovati u laz koju je neko drugi smislio.
Problem je poverovati u sopstvenu laz.
Ako se covek naglo uspravi slomice se.
Ako se covek previse uspravi slomice se.
Potrebna je mera i strpljenje. Vreme. Jedina stvar koje nemamo dovoljno.

Bajkama lazemo i uspavljujemo decu, i gledamo ih kako ukrivo rastu.
Ukrivo, samo da ne bi dosli u sukob sa svetom.
Kada odrastu, zahtevamo od njih da se probude, osveste, da priznaju da su sve pogresno naucili, da prihvate istinu i odbace sve lazi, i da provedu ostatak zivota tesko kujuci ladno gvozdje.
Bruh u najavi.
Zar ne bi bilo normalnije da ih ne lazemo dok su mala? Da im kazemo da je svet sjeban i da ga treba popravljati. Da boga ima i da mu treba pomoci. Da zapad tone otkad se odrekao morala. Da siromasan ne znaci los. Da je moguce biti beskrajno bogat bez para. Da se u reci BOGatstvo krije bog.
Da im govorimo samo istinite i ispravne stvari.
Da izrastu u budne i svesne ljude.
Da ne provedu zivot popravljajuci iskrivljeno.

Samo pametan, budan, svestan covek moze da postane dobar covek.

Sa ovim svetom nesto ozbiljno nije u redu; sto vise napreduje medicina, vise je bolesnih. Sto vise napreduje tehnologija proizvodnje hrane, vise ljudi umire od gladi. Sto vise napreduje obrazovanje i univerzitetski rad, sve je vise budala. Napredak demokratije pretvorio je slobodne ljude u robove. Borci za mir se toliko snazno bore da zapocinju ratove. Pratiti trendove znaci odreci se pameti.
Sta znace danas "napredak civilizacije", i "razvoj drustva", "progresivne ideje"?
Napredujte, gospodo, bez mene. I Titanik je, bas kao i vi, isao ka zapadu.
Necu biti saucesnik u rusenju. Zovite me kada odlucite da gradite.
Ja cu da stvaram.
Ovde.
U Srbiji.



Pepeo

Ako me pitaš gde su te šume, reći ću ti: u pepelu.
Ja želim samo jedno: da veruješ u taj pepeo.
A to ćeš zaista moći ako shvatiš da vreme treba pobedjivati, 
što svešću, što pesmom, što zaboravom,
ali nikada nadom, niti onim što je već ostvareno.
Dakle, vatrom koja je vrlo slična praznini, a ne senkom.

Branko Miljković

Snaga

Ljudi ce zaboraviti, bogovi ce oprostiti. Ali nesto i dalje nedostaje.
Najteze je sebi se obratiti. Sebi priznati, i od sebe traziti oprostaj.
Ne razumevanje. Ne opravdanje. Bilo ih je napretek.
Oprostaj.
Priznanje i svest o ucinjenoj steti.
Onoga trenutka kada covek skupi snagu da od sebe zatrazi oprostaj, tog istog trenutka mu je oprosteno.
Tada covek ponovo moze uspraviti pogled, hodati pravo.
Pevati.
Kao nekada.


четвртак, 20. новембар 2014.

Horizont


Otkad ih je Bog razdvojio, Nebo i Zemlja se vole. Horizont je njihovo tajno mesto susreta, iako je ocigledno, niko nikada nije stigao do horizonta. Zemlja se kao dobra zena izvija, ne dozvoljavajuci da ih neciji radoznali pogled uhvati na delu.
Desava se da se izmedju njih ispreci oblak. Tezak, siv, kao da pokusava da oduzme od Neba boju, a od Zemlje toplinu i pogled.
Boreci se, Nebo zagreva oblak, a Zemlja salje oluje. Bez uspeha, oblak od toga postaje jos tamniji i tezi.
Munjama privlaci i prozdire manje oblake, stalno se uvecavajuci.
I ta siva igra, borba oblaka protiv Neba i Zemlje, traje sve dok Nebo ne napravi tajni dogovor sa oblakom.
Ceo oblak se tada pretvara u dobru kisu, i kroz nju nestaje. Kisu koja plodi zemlju i donosi novi zivot. Svi mi osecamo da je sav zivot dosao sa Neba.
Ne znamo sta je Nebo obecalo oblaku zauzvrat. Mozda prolazak ispod Duge, dobar put.
I tako, naocigled svih, u sred bela dana, zaklonjeni tek jednim tamnim oblakom, Nebo i Zemlja glasno vode ljubav. Bucno, snazno, cas toplo, cas hladno, klizavo i vlazno. Ponekad to traje satima.
Svi mi, deca Neba, iz nekog razloga bas tada instiktivno trazimo zagrljaj. Mama i tata se vole.
Kada sve prodje, vlazna Zemlja isparava dok je Nebo zadovoljno greje. Priroda snazno mirise i podseca na zivot, na nova radjanja. Zemlja je vidno omeksala, primajuci u sebe kisu primila i sve semenke razbacane po njoj.
Zemlja se uz zivot koji radja uspinje, pokusavajuci da poraste, da ponovo bude jedno sa voljenim Nebom.

Danas su ljudi nenauceni da vide jednostavne stvari. Vecina ce vam pricati o kondenzaciji vodene pare, koheziji, neravnomernom zagrevanju i stvaranju kumulusa i cirusa. Naravno da samo ponavljaju naucenu pogresnu lekciju.
Zivot bez Neba, Zemlje i kise je ono cime je svaki suzanj kaznjen.  Jedina  zelja svakog zatvorenika je da  pokisne. Tako obicna a nedostizna zelja.
A mi, naizgled slobodni, bezimo od kise.
Nemojte hodati pogrbljeni, gledati u zemlju, sklanjati se od kise. Uspravite pogled, izadjite na kisu. Kisa donosi sa neba zivot. Udahnite, osetite, razumite i budite svedok stvaranja. Kada naucite da zagrlite kisu, zagrlili ste i Nebo i Zemlju. I tada ce vam taj zagrljaj, po drugom zakonu zagrljaja, doneti jos drugih zagrljaja.
Nevreme nije lose vreme, i to su nas pogresno ucili. Nevreme je kada vise ne postoji vreme, kada se vreme zaustavi da bi jos jedan delic sveta bio stvoren.
Makar jedna kap kise. Jedan zagrljaj. Jedan zivot.
Kada sledeci put pogledate horizont, razmisljajte. Mozda ce vam po kisi poslati odgovore.
Zaboravite na avione i brodove, satlove i taksije. Do horizonta se stize lepim mislima.

U pocetku bese rec

Uzeli su mi reci.
I promenili ih.
Ja osim tih reci nemam bogznasta.
Ne mogu mi isprljati auto, tepih, karmu... nemam ja nista od toga.
Imam samo reci.
I njih menjaju.
Nekome smeta glasno njakanje. Nekome ko ne zeli da se probudi.

Ne mogu reci da krstarenje nije bilo udobno.
Bilo je dobro biti deo.
Jer vise treperi, i vise se raduje poklonu onaj ko daje, nego onaj ko taj poklon dobija.

Nisam cvrst. Par samara i nekoliko udaraca ispod pojasa je dovoljno da me otera sa palube.
Jos ako dolaze od uniformisanog lica, onda se to broji duplo.
Na palubi nema vise oslonca. Kormilo je okrenuto ka zapadu, i svi su izgledi da se taj brod pretvara u Holandjanina.
Ne ubrzava krstarica zato sto postaje bolja, nego ubrzava zato sto pada.
Srecno plutanje vam zelim, ja imam svoje ostrvo. Trenutna populacija jedan, ali nikad se ne zna.
Jos malo pa ceo.

Sreca

Dobar dan. Da li ste srecni i zbog cega?
-Srecan sam jer imam sve albume Dzimija Hendriksa.
-Srecan sam zbog petice iz latinskog.
-Srecna sam zbog jednog decka... Ne, zbog dva, dvojice, jel se tako kaze?
-Srecan sam jer je stigla penzija, a nisam jer je mala. Al neka.
-Jaao, mico mala snimaju te, vidi! Evo, ovo je moj maltezer, idemo iz setnje, sta ste pitali? Pa ovako, zato sto... ne znam bas sada, ali da, jesam, pa da, verovatno zbog raznih stvari, onako, bas, bas!
 -I ti bi bio, znaci danas imam dojavu brate a danas je legla plata znacxi ako deportivo iz keca u iks razumes od jedne ce biti dve plate cuj care imas dojave na internetu sto posto prolazi samo treba da igras pametno mogu da te naucim.
-Pa ne znam, decko ce da me vodi u Rim da gledamo onaj toranj... Ne, nije mi to tata, to mi je decko.
-Jesam. Zasto? Ne znam.
-Kako sine da budem srecna, mala plata, muzu smanjili dvadeset posto al moras da cutis, dvoje dece, troskovi, uzas, dve male plate, on osamdesetcetiri hiljade i ja tek nesto vise, a deca ne rade za stalno, da ne izdajemo taj lokal ne znam kako bi, a sve je skupo.
-Odakle vama odobrenje i dozvola da me snimate? Gasi to, jel cujes sta sam rekao? Gasi!
...Otprilike.
Niko nije rekao da ne razume pitanje.
Da li je sreca izvan razumevanja? Da li se moramo odluciti, kao i za ostale stvari u zivotu, "da" ili "ne"?
Zato sto unapred odaberemo ulogu, a onda je glumimo. Potrosimo zivot usavrsavajuci glumu, glumeci nekog drugog, uceci tekst, gestikulaciju, oblaceci se kao lik koga glumimo.
I sat navijamo na vreme koje bi on navio. Umorni smo i nervozni, srecni i gladni, zima nam je i stezu nas cipele... ali to ne pokazujemo, ne odustajemo od uloge. Pa to je mala zrtva za nekoga ko glumi ulogu zivota.
Ponekad, nakratko, tik pred san, kad uloga prva zaspi, setimo se sebe, sebe koji od detinjstva jos nije poceo da zivi a nije prestao da zeli. Nema veze, uloga je vaznija. Ko bi nas uopste zeleo takve, obicne, kakvi jesmo. Svi ocekuju da vide ulogu, glumu, pokret, scenu.
Svi ocekuju.
Zato sto svi glume.
Zaboravili smo da zivimo. Glumimo rokere, japije, buntovnike, sposobne i namazane, angazovane, grubijane, intelektualce, zastitnike... Do smrti glumimo nekoga koga smo na pocetku odabrali, nekoga ko ima stavove i principe, nekoga ko izgleda bas onako kako prica.
Smrt, jedino smrt ce doneti toliko cekano olaksanje, oslobodice nas teske obaveze da glumimo nekog drugog, da budemo neko drugi, da se oblacimo, izgledamo i pricamo kao neko drugi. Obaveze da govorimo ono sto od nas ocekuju, da izgledamo onako kako od nas ocekuju, da se ponasamo onako kako od nas ocekuju.
Samo, tada ce biti kasno da postanemo svoji.
Resenje je prekinuti glumacki zivot i odmah poceti novistari, svoj. Kada glumac na sceni odglumi smrt, on nije zaista mrtav, on postaje zivlji od ostalih glumaca i moze ranije otici na pivo. Mnogima se takav prekid glume dogodi posto prezive neki tezak trenutak. Tada imaju opravdanje i pred svetom i pred sobom da se teatralno oslobode glumackih lanaca, bez bojazni od osude.
Pametan ne ceka tezak trenutak, nego napusta scenu dok je bistra glava i snazno telo. Za njega ce okolina reci: poludeo!
Naravno, svako zna da je bolje biti lud nego zbunjen.
I kada se lud zbuni, on nije manje lud.
U zbunjenom svetu, na pozornici medju glumcima, dobro je biti lud.
Loviti obrok, ne moliti za dnevno sledovanje hrane.
A onda se vratiti na uvodnu anketu.