U prirodi coveka je da otkriva, da stvara.
Zato volimo ukrstene reci.
Kada bi dobili resene, ne bi bilo zanimljivo gledati ih.
Neresene su pravi izazov.
Resavanjem covek stvara, pronalazi sakriveno.
Simulira, ali i podstice stvaranje.
I u umetnosti covek ne voli reseno, otkriveno.
Zavrseno.
Voli da istrazuje, otkriva, saznaje.
To ga podseca na ono sto je nekada bio.
Dok slusa Baha, osim muzike koja dolazi, covek moze cuti i svoju, unutrasnju muziku.
Tada stupa u komunikaciju sa sobom, na jeziku bogova.
Moze cuti pretke koji mu teku kroz krvotok.
Njihove zelje, nade, secanja.
Postati svestan sebe i svog mesta.
Banalna muzika ne nudi nista slicno.
Nudi necije plitke probleme i emocije.
Takve kakvi su. Nema nicega iza.
Tabula rasa.
Direrove "ruke" nekoga podsecaju na tezak rad, nekoga na revolucije, nekoga na ljubav, nekoga na ostarele roditelje... Pokrecu razmisljanje o onome sto ruke rade.
Flaj je definisala "filmove sa rupom". To su naizgled nezavrseni filmovi, koji vas navode da jos dugo razmisljate i pricate sa sobom da bi smislili kraj.
I taj razgovor sa sobom je trazenje sebe.
Sustina umetnosti je da nije banalna.
Nalazi ono sto nosimo u sebi, duboko sakriveno.
Istina je uvek jednostavna, ali nije banalna.
Istina moze biti sakrivena, kao cvet laticama.
Te latice ne sakrivaju istinu, nego joj daju okvir.
Lepotom privlace samo one koji istinu traze.
I tada, kada neko, privucen lepotom, pridje dovoljno blizu, latice se otvaraju.
Kada pridjemo dovoljno blizu lepoti, dobroti, ljubavi, prisli smo istini.
Hriscani su nasli boga u ljubavi i istini.
Ni lepota ne moze postojati van ljubavi i istine.
Hriscani su pristali da bog umre. Da ga, ponizenog i raspetog, vojnik ubode kopljem u rebra.
I bog je zaista umro. Bio je mrtav tri dana.
Ljubav, istina i lepota su tada nestali.
Ali je pre smrti obecao vaskrsenje.
Svako ko u sebi, ili u porodici, drustvu, pronadje ljubav,
istinu,
lepotu,
na tom mestu je vaskrsao boga.
Obecao je da ce biti u nama.
I da cemo ga u svojim delima naci.
Odrzao je obecanje.
Nije tesko doci do istine. Lepote. Boga.
Nije tesko doci, ali nije ocigledno. Nije banalno.
Nije nam ispred nosa. Sakriveno je.
Moramo se potruditi, traziti u svom delu ljubav.
Tada cemo pronaci.
Umetnost je jezik bogova. Umetnik se trudi da pronadje, otkrije, ali zbog nesavrsenstva poruka ostaje sakrivena.
Muzicko delo treba da asocira, navodi. Ne treba da banalno i bukvalno govori.
Zbog nestrpljenja da postepeno dostize istinu, svet postaje banalan.
I tako postaje suprotnost.
Banalna je danas muzika, knjizevnost, banalno na slikarskim platnima, banalno u arhitekturi, oblacenju,
banalno u pozoristu i na filmu.
A u nama?
Zato volimo ukrstene reci.
Kada bi dobili resene, ne bi bilo zanimljivo gledati ih.
Neresene su pravi izazov.
Resavanjem covek stvara, pronalazi sakriveno.
Simulira, ali i podstice stvaranje.
I u umetnosti covek ne voli reseno, otkriveno.
Zavrseno.
Voli da istrazuje, otkriva, saznaje.
To ga podseca na ono sto je nekada bio.
Dok slusa Baha, osim muzike koja dolazi, covek moze cuti i svoju, unutrasnju muziku.
Tada stupa u komunikaciju sa sobom, na jeziku bogova.
Moze cuti pretke koji mu teku kroz krvotok.
Njihove zelje, nade, secanja.
Postati svestan sebe i svog mesta.
Banalna muzika ne nudi nista slicno.
Nudi necije plitke probleme i emocije.
Takve kakvi su. Nema nicega iza.
Tabula rasa.
Direrove "ruke" nekoga podsecaju na tezak rad, nekoga na revolucije, nekoga na ljubav, nekoga na ostarele roditelje... Pokrecu razmisljanje o onome sto ruke rade.
Flaj je definisala "filmove sa rupom". To su naizgled nezavrseni filmovi, koji vas navode da jos dugo razmisljate i pricate sa sobom da bi smislili kraj.
I taj razgovor sa sobom je trazenje sebe.
Sustina umetnosti je da nije banalna.
Nalazi ono sto nosimo u sebi, duboko sakriveno.
Istina je uvek jednostavna, ali nije banalna.
Istina moze biti sakrivena, kao cvet laticama.
Te latice ne sakrivaju istinu, nego joj daju okvir.
Lepotom privlace samo one koji istinu traze.
I tada, kada neko, privucen lepotom, pridje dovoljno blizu, latice se otvaraju.
Kada pridjemo dovoljno blizu lepoti, dobroti, ljubavi, prisli smo istini.
Hriscani su nasli boga u ljubavi i istini.
Ni lepota ne moze postojati van ljubavi i istine.
Hriscani su pristali da bog umre. Da ga, ponizenog i raspetog, vojnik ubode kopljem u rebra.
I bog je zaista umro. Bio je mrtav tri dana.
Ljubav, istina i lepota su tada nestali.
Ali je pre smrti obecao vaskrsenje.
Svako ko u sebi, ili u porodici, drustvu, pronadje ljubav,
istinu,
lepotu,
na tom mestu je vaskrsao boga.
Obecao je da ce biti u nama.
I da cemo ga u svojim delima naci.
Odrzao je obecanje.
Nije tesko doci do istine. Lepote. Boga.
Nije tesko doci, ali nije ocigledno. Nije banalno.
Nije nam ispred nosa. Sakriveno je.
Moramo se potruditi, traziti u svom delu ljubav.
Tada cemo pronaci.
Umetnost je jezik bogova. Umetnik se trudi da pronadje, otkrije, ali zbog nesavrsenstva poruka ostaje sakrivena.
Muzicko delo treba da asocira, navodi. Ne treba da banalno i bukvalno govori.
Zbog nestrpljenja da postepeno dostize istinu, svet postaje banalan.
I tako postaje suprotnost.
Banalna je danas muzika, knjizevnost, banalno na slikarskim platnima, banalno u arhitekturi, oblacenju,
banalno u pozoristu i na filmu.
A u nama?