среда, 19. август 2015.

Preobraženje

Iznenađujuće puno ljudi provodi živote u ustajaloj vodi.
Većina njih svakog jutra vezuje omču od kravate, i stavlja na omču kap old spajsa, da sakrije smrad.
Sakrije, ali ne i ukloni.
Kada padne mrak, oni se ponovo pretvaraju u ogre i vraćaju u svoje močvare.
Možda i žele nešto da promene, ali ne umeju sami.
Njihova pobuna u močvari bi ostala neprimećena, jer niko ne obraća pažnju na jezive krike koji noću dolaze sa dna.
Pobuna danju, pobuna protiv kravate, protiv omče, će uvek biti pogrešno protumačena, kao pobuna protiv svetla.
Zatim surovo kažnjena.
Zato se mnogi ljudi osamljuju, pokušavajući da se, svaki u svojoj močvari, sakriju od pogleda.
Izbegavaju kontakte sa drugim ljudima, guraju ih od sebe, da bi ih od ustajalog zaštitili.

Teranje ljudi iz močvare znači uzimati im zaštitu na koju su navikli. Braniće močvaru.
Ostaje jedno sredstvo za isterivanje ljudi iz smrdljivih močvara i pećina: istina.
Otrovna je, boli, pa će ljudi bežati.
Treba im je davati u neograničenim količinama, svakoga dana i sata, dok im ne pozli.
Tada će mnogi odbaciti smrad žabokrečine, i miris old spajsa na omči. Jer, neće im više biti potrebni.

Odrastanje ne znači ulazak u patike broj 43.
Odrastanje znači naći svoje mesto.
I prihvatiti.



"Tek kada nestane velika ideja o besmrtnosti, ljudi ce zavoleti Zemlju, i zivot na Zemlji neiskazano.
Volece jedan drugog. Radice jedan za drugog. Milovace se kao deca.
I nece se toga stideti." -Fjodor

субота, 15. август 2015.

Nauk o jeziku

Svet se pretvorio u debila tek nedavno, kada smo prestali da koristimo jezik svojih očeva.
Kada je globa postala porez, taksa,
kada je reket nazvan akciza, investicija,
kada smo šofera prozvali majstor,
kada je zli kradljivac postao najbolji šaner,
kada su zemljopis i račun dobili bezlično ime škola,
kada je zubar postao stomatolog,
(onda je pevač pesmolog a pekar kiflolog),
kada je pisar postao advokat,
kada je izraz lica postao ženska imenica "faca",
kada je i lokalna bitanga postala "faca brtee",
kada je kukavištvo postalo zent,
kada je junaštvo potpuno nestalo, čak i kao reč,
kada je gruba laž postala fazon i kul fora,
kada je jedi govna pocelo da se govori roditeljima,
kada je pusi kurac pocelo da se govori učitelju,
kada je jebi se postao pozdrav,
kada je cinkaroš postao saradnik.
Kada je majka postala keva.
Tuča se danas naziva akcident,
oni koji u tuči izgube su "izgrednici".
Ucenje edukacija, vrednovanje evaluacija.
Pesma je postala projekat, valjda je prave projektanti.
Rad za drugoga, kuluk, postao je angažman.
Besposlen je postao nezaposlen, i sa novim identitetom više nema potrebu da menja svoj status, nova imenica sada ukazuje na krivicu drugog.
Sposoban je bio onaj ko plugom izdržava domaćinstvo, i puškom ga brani.
Danas je sposoban samo onaj ko uzme tuđe.
Ubice su postale okrivljeni, procesuirani.
Čast, najvrednija reč, je sitan kusur konobaru.
Službenik, od reči sluga, postao je vlast.
Poslanik je bio onaj koga pošaljemo da nas čuva.
Sada je poslanik onaj ko nas za svoj račun prodaje.
Seljak, domaćin, cela država u malom,
onaj ko radom svojih ruku stvara,
proizvodi vrednost bez koje se život ugasio, hranu,
postao je seljačina. Ljakse. Seljober.

Jebanje, pička i kurac su srpske reči, sasvim neizmenjene nasleđene iz Sanskrita, i imaju jednoznačno i nedvosmisleno značenje. Ne mogu se i ne smeju koristiti u pogrešnom značenju. Seks nije ni približno tako jaka reč, jadna je, bezlična, i u prevodu ne znači ono za šta se koristi.

Presudno je sačuvati značenje reči: karanje, ukor.
Potrebna je.
Danas više nego ikada ranije.

Ako dozvolimo deci da zaborave maternji jezik,
ostaće bez korenja.
Kao stabla bez svoje zemlje.
Postaće nečije gorivo. Jeftin ogrev.
Kotrljaće ih divlji vetrovi po svetu,
i nikada neće pronaći sebe.
Za samo jednu generaciju prestaće da postoje.


Celo ovo pisanje može stati u samo jednu reč,
sanskritski RTAM.
Reč koja je nekada bila naša.
Reč koju smo davno zaboravili.

Nestaćemo kada zaboravimo jezik.

Srpski, molim.

петак, 14. август 2015.

Svet se pretvorio u debila

Bogati postaju bogatiji,
siromašni postaju siromašniji,
glupi postaju gluplji.

Da bi se ljudi razumeli, važno je da govore istim jezikom.
Jezikom svojih predaka.
Bez "kalifornijskog akcenta".
Srpski.

Na srpskom jeziku reč "karanje" znači grdnja. Ukor.

Oni koji su ga zaslužili, pretvorili su karanje u vulgarnu reč, psovku, pokušavajući da ga izbegnu.
A izvorno značenje reči je danas potrebnije nego ikada ranije.

Karanje je grdnja.
Alat kojim roditelji prave dobru decu.
Današnji zakoni roditeljima oduzimaju alat,
zatim i decu.

Tucite i grdite, "karajte" svoju decu,
u protivnom će oni vas.

"Ko žali prut, mrzi na sina svojega; a ko ga ljubi, kara ga za vremena  13:24
To će dati mudrost tvojoj deci  29:15
To će očistiti zlo iz njihovih srca. 20:30
To će doneti mir i red u tvojoj kući  29:17
To će ukloniti bezumlje od njih  22:15
Mudar sin sluša nastavu oca svog; a podsmevač ne sluša ukore  9:7
Siromaštvo i sramota doći će na onog koji odbacuje nastavu, a ko čuva karanje proslaviće se  15:5
Karaj sina svojega dokle ima nadanja, i na pogibao njegovu da mu ne prašta duša tvoja 19:18"




Psiholozi se slažu da se čovek pretvara u ono što gleda.
Mlad čovek mnogo pre.
Kada sin počne da se druži sa onima sa kojima ne treba da se druži: lopovima, lažovima, spletkarošima, decom koja ne idu u školu, ne poštuju roditelje, nemaju dobro vaspitanje, idu na utakmice, drogiraju se i puše...
...treba primeniti grubu silu (GS).
Karanje.
Ako ne pomogne, onda Veoma Grubu Silu (VGS)

Kada to učinite, dete će učiti od vas.
Postaće čovek i boriće se za svoje.

Ako to ne učinite, dete će se uklopiti u društvo tako što će postati jedan od njih.
"Ko hoda sa mudrima postaje mudar, a ko se drži sa bezumnicima postaje gori"  22:32

Baba će ga braniti govoreći da škola i vaspitanje uopšte nisu važni, samo veza i snalažljivost.
Deda će ga učiti da je Al Kapone oličenje časti, da je italijanska mafija pravi uzor za porodično vaspitanje.
Da treba biti mangup, "sposoban", "namazan".

Ali deda svoju decu nije time trovao.
Tukao ih je.

To što je svet postao pokvaren, ne obavezuje nikoga da mora postati pokvaren.
Ne postoji obaveza.
Postoji izbor.
Može se živeti ispravno.

Mora se živeti ispravno!



Učite od mene. Mogu poslužiti kao loš primer.
 

Raskršće

Spajanje ili razdvajanje puteva.
"Raskršće" uopšte ne zvuči kao loše mesto.
Još ako kuvaju dobru kafu... ili mlado vino.
Zašto se obavezno mora ići napred?
Svaki odlazak donosi neizvesnost i čekanje. I još kamenčića u cipeli.
Odlazak je pokušaj bežanja od sebe.
Naravno, neuspeli pokušaj.
Jer drugačiji ne postoji.
Od svog rođenja, svojih ljubavi, i svoje smrti, niko nije pobegao.
Uz kafu ili kuvano vino mnoge stvari postaju lepše.
Svakog se dana nađemo na raskrsnici.





Opažanja i razum su alat koji naučnici koriste, uzalud tražeći nešto što se tim alatima ne može videti.
Osećanja su ona karika koja im nedostaje, koja svim vidljivim stvarima daju smisao i svrhu.

Ponekad se stidimo svojih, i gnušamo tuđih osećanja.
A ona su tu sa ciljem, da osvetle ono što bez njih ne bi bilo vidljivo.
Osećanja su svetlost koju samo hrabri mogu da vide.

Ono što na taj način spoznamo, je najbliže istini.

Dovoljno je da osetimo da smo živi.
Sve ostalo će tada doći samo.

nadam se.

четвртак, 13. август 2015.

Nista drugo nije vazno


Tako blizu, bez obzira koliko daleko
Ne može biti mnogo dalje ni od srca
Zauvek verujući u to ko smo
i ništa drugo nije važno

Nikad se nisam ovako otvorio
Život je naš, živimo ga na svoj način
Sve ove reči ne izgovaram tek tako
i ništa drugo nije važno

Poverenje tražim i nalazim ga u tebi
Svaki dan donosi nam nešto novo
Otvorenost za neko drugačije viđenje
i ništa drugo nije važno

Nikad me nije bilo briga šta oni rade
nikad me nije bilo briga šta oni znaju
ali ja znam

Tako blizu, bez obzira koliko daleko
Ne može biti mnogo dalje ni od srca
Zauvek verujući ko smo
i ništa drugo nije važno

Nikad me nije bilo briga šta oni rade
nikad me nije bilo briga šta oni znaju
ali ja znam

Nikad se nisam ovako otvorio
Život je naš, živimo ga na svoj način
Sve ove reči ne izgovaram tek tako

Poverenje tražim i nalazim ga u tebi
Svaki dan donosi nam nešto novo
Otvorenost za neko drugačije viđenje
i ništa drugo nije važno

Nikad me nije zanimalo šta oni kažu
nikad me nisu zanimale njihove igrice
nikad me nije zanimalo šta oni rade
nikad me nije zanimalo šta oni znaju
a ja znam

Tako blizu, bez obzira koliko daleko
Ne može biti mnogo dalje ni od srca
Zauvek verujući ko smo
i ništa drugo nije važno




Gladni hleba.. siti straha

“Hoćeš li da mi kupiš jedan hleb..“ začula sam hrapavi muški glas preko levog ramena.
“Hleb..?“ ponovila sam.
“Jedan..“ odgovorio je.

Mladić od nekih tridesetak godina, prebačene torbe preko grudi, u zelenoj perjanoj jakni,
stajao je ispred pekare.
Skoro sasvim mokar, jer je sneg uporno padao, gledao me je ravno u oči.
Nije ličio na prosjaka, ne.
Ličio je na nekoga koga, da nije progovorio, ne bih ni primetila.
Stajao je sa suprotne strane velike bare, na dva koraka od mene.
Kao po komandi, okrenula sam se na peti i utrčala u pekaru.
Prodavačica, vidno iznenađena, verovatno gledajući šta se dešava, procedila je polutiho,
pre nego što sam uspela zatražiti.. “Nećete mu, valjda, kupiti hleb..?“
“Molim vas jedan hleb.“
Nevoljno ode do police, zamota hleb u kesu i pruži preko tezge.

Stajao je nepomično, sa iste strane bare.. on sa jedne, ja sa druge.
Pružajući mu kesu, pružio je ruku.
U trenutku sam je ispustila, želeći da je što pre uzme.
Prsti su mu bili ledeni.
Nisam ga mogla pogledati u oči.. ali sam bila sasvim sigurna da me gađa njima pravo u
svest.

Put do stana nikad nije duže trajao.. zadihana, utrčavajući u lift, u panici sam stisnula tri
sprata.
Svaki put kad bi se vrata otvarala, činilo mi se da vidim mokru, zelenu jaknu.. hladni prsti
klizili su mi niz kičmu, kao da me hiljadu zmijskih jezika liže.
Tek kad sam okrenula ključ, počela sam da dišem.

Posle sam dugo ćutala.
Neki se nemir uvukao pod levo rebro.
Jesam li, hraneći njega, hranila onaj deo mene koji je večito gladan mira..?
Te noći nisam spavala.

Kad je svanulo, znala sam odgovor.
Svejedno je.
Gladna usta ne pitaju.

..deo pokidanih misli, Decembar 2010.. Morrana

среда, 12. август 2015.

Ruke

Najveći dar.
Pružene ruke.
Njoj pružene ruke su uvek spojene ruke.
Spojene ruke nisu prazne.
Spojene ne traže. Zahvaljuju i nude.
U svakoj pruženoj ruci je druga ruka, drugo biće.
U svakoj pruženoj ruci je ljubav koju živimo, i srcem nudimo.
U svakoj ruci je, iako nevidljivo, ono najvrednije što se rukama može poneti.

Bog neće uzeti spojene ruke. Zna i da razdvojene ne vrede mnogo.
Videće koliko je spojenih, i tada će znati da njegov trud nije bio uzaludan.
Tu nagradu će, kao i uvek od početka vremena, deliti sa nama.
Njemu nagradu, njegovu platu, dajemo mi.
Stvorio nas je da dajemo, i učio nas je da dajemo.
To je jedino što od života naučimo.
Od prirode se ne može pobeći.



To što svira, to su ruke.

уторак, 11. август 2015.

Slobodan pad

Kada covek, usled gravitacije u slobodnom padu, snazno opamprci o zemlju, nece doci na Zemlju, nego ce, naprotiv, otici sa nje.
Suprotno od onoga sto je nameravao.
Ako volis zivot, moras ga uzimati polako.
Strpljivo.
Ne treba dozvoliti slobodan pad. Stihiju.
Treba voditi zivot polako.
Silazak, a ne slobodan pad.
Jer silazak vodi kroz prerodio vrt.

U slobodnom padu, slobodan je samo pad.
Covek nije.