Fašizam se rađa iz osećaja ugroženosti.
Ugroženost stvara mržnju.
Oni koji mrze udružuju svoje mržnje.
Mržnja je jedino što im je zajedničko.
Da bi od sebe sakrili istinu, pronalaze druge zajedničke stvari:
naselja u kojima žive, gangsterske klanove, političku pripadnost, versku pripadnost.
Te pripadnosti im daju zvučno ime, i opravdanje za militantno delovanje protiv svih koji ne pripadanju njima.
Nesposobni da se bilo čime istaknu i zauzmu dobra mesta u kulturi, umetnosti, politici, svetovnosti,
neškolovani da bilo šta rade,
nesposobni da vode,
pristaju da budu vođeni.
Vođe im laskaju i hvale ih.
Hvale njihovo mesto rođenja, kao da je zasluženo.
Hvale pripadnost i odanost organizaciji, a pripadnost je tako porozna i promenljiva.
Pripadnost se menja iskazom. Reč, samo jedna reč, menja pripadnost.
Onomad je rat između Zvezdare i Jerkovića bio sukob dve fašističke organizacije koji se završio fizičkim istrebljenjem i jednih i drugih.
Mogli su da budu dobri fudbaleri, doktori, očevi.
Mogli su da vole. Da rađaju. Stvaraju. Da žive.
Oni su samo hteli da dobiju ljubav.
Bezuspešno, naravno.
Ljubav se ne dobija, nego se prihvata, uči i daje.
Davanjem se mnogostruko uvećava.
Izabrali su fašizam. Pripadnost "nama" koji smo protiv "njih".
Izabrali su mržnju.
Mrzeli su kratko. Pobila ih je služba. Brutalno i krvavo.
Fudbaler, doktor i roditelj se uvek bore za.
Fašista se uvek bori protiv.
Za borbu "za" potreban je lični trud, znanje, rad.
Žrtva. Posvećenost. Odgovornost. Ljubav.
Za borbu "protiv" dovoljan je vođa i gomila neradnika.
Lako je ujediniti bitange koje neće i ne umeju da rade.
Ne umeju da stvaraju, da grade, rađaju, vaspitavaju.
Lako ih je ujediniti kada im kažete da su ugroženi.
A jedino što ih ugrožava je nesposobnost da vole.
Nesposobnost da daju.
Protestantsku Evropu je ponovo ujedinio fašizam.
Ne treba ih slediti.
Idioti nam zakonima nameću "evropske vrednosti".
Nama trebaju samo njihove pare. A možemo i bez njih.
Vrednosti imamo.
Vrednost je čovek. Biće koje voli i stvara. Domaćin.
Zna domaćin da je njegovo samo ono što je stvorio.
Bog mu je dao zemlju, kiša useve, Sunce žetvu.
Dobre ljude, decu, je svojom ljubavlju stvorio.
Njih se neće odreći. Njih će braniti.
Fašizam neka ostane tamo gde mu je mesto, gde je rođen, iza podignutih zidova i bodljikave žice.
U carstvu mržnje i podela.
Ne treba ga Srbima nametati.
Imamo mi svoje carstvo, carstvo kome smo se priklonili.
U srcu ga nosimo. U njemu živimo. Za njega se borimo.
Ono je naše zrno ljubavi. U srcu, a na rentgenu nevidljivo.
"Carstvo nebesko je kao zrno kvasca koje čini da brašno uskisne i postane dobar hleb." Luka.
Kada se odreknemo mržnje, setićemo se da volimo.
Tada nam neće biti potrebne ni vođe ni njihove zastave.
Nebo je naša zastava.
Ugroženost stvara mržnju.
Oni koji mrze udružuju svoje mržnje.
Mržnja je jedino što im je zajedničko.
Da bi od sebe sakrili istinu, pronalaze druge zajedničke stvari:
naselja u kojima žive, gangsterske klanove, političku pripadnost, versku pripadnost.
Te pripadnosti im daju zvučno ime, i opravdanje za militantno delovanje protiv svih koji ne pripadanju njima.
Nesposobni da se bilo čime istaknu i zauzmu dobra mesta u kulturi, umetnosti, politici, svetovnosti,
neškolovani da bilo šta rade,
nesposobni da vode,
pristaju da budu vođeni.
Vođe im laskaju i hvale ih.
Hvale njihovo mesto rođenja, kao da je zasluženo.
Hvale pripadnost i odanost organizaciji, a pripadnost je tako porozna i promenljiva.
Pripadnost se menja iskazom. Reč, samo jedna reč, menja pripadnost.
Onomad je rat između Zvezdare i Jerkovića bio sukob dve fašističke organizacije koji se završio fizičkim istrebljenjem i jednih i drugih.
Mogli su da budu dobri fudbaleri, doktori, očevi.
Mogli su da vole. Da rađaju. Stvaraju. Da žive.
Oni su samo hteli da dobiju ljubav.
Bezuspešno, naravno.
Ljubav se ne dobija, nego se prihvata, uči i daje.
Davanjem se mnogostruko uvećava.
Izabrali su fašizam. Pripadnost "nama" koji smo protiv "njih".
Izabrali su mržnju.
Mrzeli su kratko. Pobila ih je služba. Brutalno i krvavo.
Fudbaler, doktor i roditelj se uvek bore za.
Fašista se uvek bori protiv.
Za borbu "za" potreban je lični trud, znanje, rad.
Žrtva. Posvećenost. Odgovornost. Ljubav.
Za borbu "protiv" dovoljan je vođa i gomila neradnika.
Lako je ujediniti bitange koje neće i ne umeju da rade.
Ne umeju da stvaraju, da grade, rađaju, vaspitavaju.
Lako ih je ujediniti kada im kažete da su ugroženi.
A jedino što ih ugrožava je nesposobnost da vole.
Nesposobnost da daju.
Protestantsku Evropu je ponovo ujedinio fašizam.
Ne treba ih slediti.
Idioti nam zakonima nameću "evropske vrednosti".
Nama trebaju samo njihove pare. A možemo i bez njih.
Vrednosti imamo.
Vrednost je čovek. Biće koje voli i stvara. Domaćin.
Zna domaćin da je njegovo samo ono što je stvorio.
Bog mu je dao zemlju, kiša useve, Sunce žetvu.
Dobre ljude, decu, je svojom ljubavlju stvorio.
Njih se neće odreći. Njih će braniti.
Fašizam neka ostane tamo gde mu je mesto, gde je rođen, iza podignutih zidova i bodljikave žice.
U carstvu mržnje i podela.
Ne treba ga Srbima nametati.
Imamo mi svoje carstvo, carstvo kome smo se priklonili.
U srcu ga nosimo. U njemu živimo. Za njega se borimo.
Ono je naše zrno ljubavi. U srcu, a na rentgenu nevidljivo.
"Carstvo nebesko je kao zrno kvasca koje čini da brašno uskisne i postane dobar hleb." Luka.
Kada se odreknemo mržnje, setićemo se da volimo.
Tada nam neće biti potrebne ni vođe ni njihove zastave.
Nebo je naša zastava.