Izguljene, potrošene i iskrivljene cipele nisu uvek stare.
Možda su samo puno prešle.
Videle su salonske tepihe, zmijarnike u kršu, seljačko blato, polurastopljen sneg, englesku travu, cement i pesak, podove međunarodnih vozova...
Zato izgledaju potrošeno i staro.
Ali su ispunile svrhu. Postojale su.
Putevi će svedočiti.
Cipele koje su stajale na polici nisu nimalo potrošene.
Sijaju kao nove, ali su demode. Za bacanje.
Baš kao i ljudi.
Ceo blog je Hakimova crna kutija.
Svedočanstvo da su nekada živeli srednji ljudi.
A meni je ovo susret sa prijateljem iz prošlosti.
Kada bi svako povremeno čitao svoje reči, znao bi kako da koriguje pravac, kada u životu da stane a kada da ubrza.
Jer, nema nikoga ko nas poznaje bolje od nas. Nas iz prošlosti.
U tuđim rečima možemo pronaći mudrost, ali se samo u našim rečima nalazi mudrost koju ćemo ispravno razumeti.
U tome je vrednost bloga. Tu su deponovane naše stare misli i ideje.
Ideje koje smo odbacili, i neke koje smo zaboravili.
Blog je susret sa samim sobom. Susret sa prijateljem iz prošlosti.
Na njega se možemo ljutiti, ali ga nikada ne smemo odbaciti ni povrediti.
Mnogi ljudi misle slično, ali slično nikada ne može biti isto.
Kada na nečijem blogu, blogu nekoga koga stvarno ne poznajemo, pronađemo svoje reči, osetimo uzbuđenje tuarega koji pronalazi vodu.
Naći deo sebe u drugome, svoje misli u nečijem umu, je dokaz božanske iskre, stvaranja od jedne reči.
Naći drugog sebe, nedostajuću polovinu, daje nadu da ćemo nekada pronaći sebe i svoje mesto.
Sveto mesto.
Vratiću se ja u silikonsko blato, kad-tad. Kuća još postoji, starija od Amerike. Trešnja iznad, orah iza, kruška i bor ispod kuće. Zamirisaće mi podrum na rakiju, kad-tad.
Poludeli detlić je ponovo pokušao da sruši trešnju, ali se ona svakog proleća oporavi.
Ta trešnja je kao želja.
Možda su samo puno prešle.
Videle su salonske tepihe, zmijarnike u kršu, seljačko blato, polurastopljen sneg, englesku travu, cement i pesak, podove međunarodnih vozova...
Zato izgledaju potrošeno i staro.
Ali su ispunile svrhu. Postojale su.
Putevi će svedočiti.
Cipele koje su stajale na polici nisu nimalo potrošene.
Sijaju kao nove, ali su demode. Za bacanje.
Baš kao i ljudi.
Ceo blog je Hakimova crna kutija.
Svedočanstvo da su nekada živeli srednji ljudi.
A meni je ovo susret sa prijateljem iz prošlosti.
Kada bi svako povremeno čitao svoje reči, znao bi kako da koriguje pravac, kada u životu da stane a kada da ubrza.
Jer, nema nikoga ko nas poznaje bolje od nas. Nas iz prošlosti.
U tuđim rečima možemo pronaći mudrost, ali se samo u našim rečima nalazi mudrost koju ćemo ispravno razumeti.
U tome je vrednost bloga. Tu su deponovane naše stare misli i ideje.
Ideje koje smo odbacili, i neke koje smo zaboravili.
Blog je susret sa samim sobom. Susret sa prijateljem iz prošlosti.
Na njega se možemo ljutiti, ali ga nikada ne smemo odbaciti ni povrediti.
Mnogi ljudi misle slično, ali slično nikada ne može biti isto.
Kada na nečijem blogu, blogu nekoga koga stvarno ne poznajemo, pronađemo svoje reči, osetimo uzbuđenje tuarega koji pronalazi vodu.
Naći deo sebe u drugome, svoje misli u nečijem umu, je dokaz božanske iskre, stvaranja od jedne reči.
Naći drugog sebe, nedostajuću polovinu, daje nadu da ćemo nekada pronaći sebe i svoje mesto.
Sveto mesto.
Vratiću se ja u silikonsko blato, kad-tad. Kuća još postoji, starija od Amerike. Trešnja iznad, orah iza, kruška i bor ispod kuće. Zamirisaće mi podrum na rakiju, kad-tad.
Poludeli detlić je ponovo pokušao da sruši trešnju, ali se ona svakog proleća oporavi.
Ta trešnja je kao želja.