субота, 24. јул 2021.

Teška reč


Ako nemas sa kime da podeliš misli, ne treba ti psihijatar.
Preci su dobar izbor.
Ako ih u svojim rečima budes čuo, ne znaci da si lud.
Znači da si naučio da slušaš.
Sve je stvar percepcije.
I moj je otac sada nevidljivo biće na nebu.
Rado pričam sa njim, iako ne znam da li me čuje taj me razgovor leči.
Baš kao kada je bio tu.

Ne postoje apsolutne istine. Samo naše male, ljudske, pažljivo birane.
Ja sam odabrao svoju istinu.
Sve što imamo nalazi se ili u glavi ili u srcu,
ili negde između.
Sve što imamo mislima smo stvorili.
Sve što nemamo davno smo odbacili.
Jer,
"U početku bese reč".
To se čak ni ne izgovara tako. To se uopšte ne izgovara.
Jer za tako veliku promenu treba imati vere.
Reč je jedino što će posle nas ostati.

Reč je prikriveno oružje.
Može katkad zvučati opasno a biti prazno.
I obrnuto. Može zvucati obicno, svakodnevno, a povrediti.
Obična reč bačena u masu neće svakoga jednako povrediti.
Nekoga će obradovati, nekoga razveseliti, nekoga razočarati, pored nekoga sasvim neprimetno proći,
nekoga će baš pogoditi.
Nije, dakle, opasnost i težina u rečima, nego u onome ko ih sluša.
U onome ko ih očekuje.
ko im se nada, ko misli da ih zaslužuje.
Naštelovati sebe na nečiji tuđi senzibilitet znači odreći se sebe.
Jer nikada ne možeš postati onaj ko reči sluša, ali lako možeš prestati da budeš ti.
Lako je - samo prećutiš.
Tada postaješ niko. Bez sposobnosti da povrediš, bez sposobnosti da zablistaš.
Niko.
To se čak ni ne izgovara tako. To se uopšte ne izgovara.


7 коментара:

  1. Reč može da bude oružje uspaljenog ratnika, ali i fino oruđe
    darovitog klesara.

    Ko ne pamti pretke, a izgubio je najboljeg prijatelja i ne veruje psihijatru, rano nauči da razgovara sam sa sobom o svemu,
    u tišini, nemo.
    Vremenom u sebi pronalazi sagovornike iz raznih epoha i meridijana, te reči ga neprimetno oblikuju i utiru mu životni put.
    Težina je u njihovoj vrednosti i značaju, kada od nikog naprave nekog.
    Sve je dobro dok usamljenik ne počne da govori sam sa sobom glasno.
    Sreća je ako pre toga naiđe na virtuelnog sagovornika,
    takvog koji je N e k o. :D

    ОдговориИзбриши
  2. Ko ima mir u glavi, ko oseca spokoj, prepoznaje mir svuda oko sebe. Nalazi se u raju. Jer covek u svemu vidi samo sebe.
    Taj unutrasnji mir moze narusiti jedino savest. Losa savest unosi nemir u coveka, cineci da oseca krivicu. Tada covek zivi u paklu.
    Da bi se izvukao iz pakla, potrebno je da se oslobodi krivice.
    Taj postupak se zove pokajanje.
    Posle pokajanja, covek je sve oprostio, krivice vise nema, savest je mirna. Ponovo u dusi covekovoj nastupa mir, spokoj.
    Raj.

    ОдговориИзбриши
  3. Ne znam nikog ko ima mir u glavi, mislim da ga nema ni pustinjak, monah, čak i običan glupan.
    I ne verujem da pokajanje donosi mir, možda vernicima koji svoje grehe olako prebacuju na Razapetog uz neokoliko mantri?
    Griža savesti je doživotna kazna, zaslužena.


    ОдговориИзбриши
  4. Kajanje ne može poništiti greh, ali pomaže da grešnik postane bolji čovek.

    ОдговориИзбриши
  5. Raj i pakao u glavi su dve vrste nemira - slatkog i gorkog.
    Ako ih ne bude, znaću da sam se upokojila. :)

    ОдговориИзбриши
  6. Najteže mi pada reč očekivana, a neizrečena.
    Sve druge mogu lakše da podnesem.

    ОдговориИзбриши
  7. Osetljiva dušica strada i od prekornog pogleda.
    Nitkovu ni ubojita reč ne može ništa, sve dok se ne pređe s reči na dela.

    ОдговориИзбриши