Ima pesnika koji se bave samo jednom temom. Celog života jašu na toj temi, i po njoj su poznati i popularni.
Postoje pesnici koji pričaju priču. Priča se sluša a ne pesnik, kao da on u tome nema ništa svoje. Unapred zadata tema, i boja i ideja, skoro kao školski zadatak. Talenat za rimu donekle popravlja stvar. Na kraju ipak zvuči banalno i plitko.
Dobri pesnici pevaju u metaforama. Ostavljaju reči nedorečenim i misli nezavršenima. Daju prostor i čitaocu i slušaocu da sam dopiše i otpeva nedostajuće.
Duboki ostavljaju neizgovoren glagol, predikat, radnju. Oni koji pokušavaju da se dopadnu izostavljaju subjekat, još češće objekat, da svako može da dopiše sebe. Uvek ih prate pozitivne kritike i oreol misterije, potreba da se stane na "za" ili "protiv" stranu. Onda oni koji su "za" ubeđuju suprotnu stranu da nisu razumeli neizgovoreno, smatrajući ih neznalicama.
Pesma lošeg pesnika je slika. Statična, završena. Za to je potreban najveći talenat: hrabrost. Te pesme volim.
Нема коментара:
Постави коментар