четвртак, 7. јул 2022.

Kafana

Zatvaranje kafane je anticivilizacijski čin.


Kafane su centri društvenog života.
U kafani su svi jednaki. Jedu isti pasulj, naručuju iste pesme.
Ali suština kafane nije ni hrana ni muzika,
nego razgovor.
Svakome je potrebna ljudska reč. U kafani se nesebično i sluša i daje.
Sklapaju se ozbiljni dogovori, ili se neobavezno ćaska,
pitaju se stari prijatelji i stiču novi.
Od krupnih zavera do ugovaranja brakova, ceo život stane u jednu kafanu.
Profesori i studenti su u kafani jednaki.

Bistre se porodične, političke, ali i filozofske teme.
Filozofija se, sa svim svojim derivatima, suštinski bavi samo jednom temom:
ljudskom slobodom.
To ni jedna vlast ne voli.
Čak toleriše političke razgovore, pa i vulgarne šale na svoj račun,
zato što je cilj politike plitak - obična vlast.
Filozofija je nepoželjna jer sve njene teme gravitiraju ka slobodi.
Sloboda je ideja koja može da pokrene veće snage nego politika.

Da bi sprečila razgovore o slobodi, staromodne kafane se zatvaraju,
katanče. Raseljavaju na periferiju.
Žbirovi koji rade za vlast nisu razumeli ni reč od onoga što su od filozofa čuli,
pa nisu imali na šta da reaguju.
Kao alternativa zatvorenim kafanama ponuđeni su pabovi, folkoteke i diskoteke,
mesta za opijanja do potpune nesvesti.
Tu razgovora nema jer od preglasne muzike ni sopstvene misli nisu dostupne.

Otvorena su i fensi mesta, bookstorovi po ugledu na okupatorsku kulturu,
ali uz skraćenu kafu od petsto dindži nema mesta filozofskom promšljanju.

Gde su ljudi koji su oterani iz kafana?
Dobri su otišli nigde, ne druže se, ne sastaju, ne razgovaraju.
Loši su se bolje organizovali, svi su na stadionu.

Svakome je potrebna ljudska reč da bi preživeo dan.
To ne može da zameni ni knjiga ni rijaliti.
Svako ima neizgovorene misli koje prete da prerastu glavu.
Zato danas mnogi pišu knjige, objavljuju, potpisuju,
sećajući se, sa nostalgijom, običnog kafanskog razgovora.



17 коментара:

  1. Анониман7. јул 2022. 15:00

    Sociologija uči da je društvo napravljeno po meri čoveka.
    Čovek ima inherentne potrebe, pa se društvo, sistem, trudi da organizacijom ispuni te potrebe.
    Ali kada društvo, sistem, nadraste sebe i postane mastodont, ono više ne služi pojedincu.
    Prezauzeto je održavanjem sebe.

    Šta sa pojedincima čije potrebe treba ispuniti?
    Njih će mastodont pokušati da vaspitava, da im nameće nepotrebne potrebe,
    da ne bi razmišljali o svojim, osnovnim, životnim.
    Prevaspitavanje koje predugo traje je sludelo ljude.
    Najvažnije stvari u životu su postale stadion, zavere,
    krize, inflacija, pevači, crna hronika.
    Rijaliti.
    Sklonjen je fokus sa važnih stvari koje jesu život.

    Fokus je prebačen sa svog života na tuđe.

    Samo zato što je tako lakše, ljudi su prihvatili ulogu dece,
    da neko brine o njima, da ih hrani i oblači,
    da im vaspitava a zatim regrutuje decu.
    To više nisu slobodni ljudi. Do smrti rade za zver, mastodonta, koji je strog i brine o njima.
    I brane ga, čuvaju, ako treba i telima.

    Koliko je ljudi još ostalo?

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Takve kafane više nema, bar ne u mom kraju, anahrone su kao i potreba za razgovorom oči u oči savremenog roblja.
      Sve je u aluminijumu i staklu, sterilno, slično zubarskoj čekaonici, a društvo otsutnih lica, zagledanih u telefone,
      zauzeto tipkanjem, lajkovanjem, šerovanjem... emocije bez reči pretočene u smajliće, rečnik skoro onomatopejski, tvitovi osakaćeni poluispisanim rečima, progutanih slova...
      Kome još treba filozofija?
      O slobodi ni pomena.
      Pink rijaliti je uspešno presađen u stvarnost, sreća je ako se nađe dvoje za dijalog o slobodi, ljudskoj sudbini... makar i u zatvorskoj ćeliji.
      Mada je monolog jedino zaista bezbedan.

      Usamljenost ante portas.

      Избриши
    2. Zato dolazim ovde, da ne puknem.
      Tu nalazim reči koje su mi potrebne, a mogu i slobodno da govorim.
      Monolog ili dijalog, u svakom slučaju za mene je lek.

      Избриши
  2. Bolje da je zatvorno zbog restitucije,
    nedobog da je zbog prohibicije. :D

    ОдговориИзбриши
  3. Neki ljudi nisu nikad ušli u kafanu, odlazili su na reku od malih nogu.
    Naučila ih je životu i slobodi.
    I dijalogu sa sobom.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Анониман8. јул 2022. 20:08

      Reka je mudrija i snažnija od kafane.
      Čik nek neko zatvori reku zbog restitucije.

      Reka ima tihe odgovore, i ne miriše na stomakliju.
      Kafana je građevinski prostor, objekat.
      Reka je prijatelj.
      Uteha i ohrabrenje. Mir i mudrost.
      I gostoprimstvo. Reka nema fajront.
      Da je malo više mira i pameti, reka bi nam bila kafana,
      mesto susreta, mesto dodira,
      ljubavi.

      Избриши
    2. Lepo, baš lepo, ali...
      U kafanu idu normalni, društveni ljudi da bi razgovarali sa drugim ljudima.
      Na reku idu čudaci da u tišini razgovaraju sa sobom?
      I sa rekom?! :D

      Избриши
    3. I rakija je reka, maliganska, teče iznutra, kao reka ponornica.
      Posle nekoliko suvišnih čašica, kafanski razgovor se pretvara
      u nadvikivanje, u glasan razgovor sa samim sobom.
      Svako silazi na svoju reku.

      Избриши
    4. Анониман8. јул 2022. 21:41

      Nekome svakako izgledamo kao čudaci. Nekome ko sa nama nikada nije prozborio.
      Lako je osuditi ono što ne poznajemo,
      onog koga ne poznajemo.

      Osuđivanje bi bilo pravilno i pravedno
      samo u slučaju da pažljivo saslušamo drugog,
      njegove razloge, misli.

      Po slušanju bi, umesto osude, došlo razumevanje,
      čak i odobravanje.

      Za tu vrstu saslušanja služi kafana. Ona je, mislim ja, pola puta do reke. U kafani svako ima pravo da bude saslušan sa pažnjom i poštovanjem, uvažavanjem,
      ma kakve misli izgovarao.

      Ko je sposoban da utiša buku u sebi
      i sasluša drugoga,
      je još uvek čovek.
      Slobodan od predrasuda, zlobe, čak i straha.
      U manjini? Da, na žalost.
      Čudak? Nikako.

      Silazak na reku je kao novo krštenje.
      Spajanje sa stvorenim svetom,
      stvarnim, a ne plastično-betonskim surogatom..

      Избриши
    5. :* :* :*
      Susret sa nekim ko ume da sluša i da razume je kao bogojavljenje.

      Избриши
    6. Bas sam to krenuo da napisem :*

      Избриши
  4. Анониман8. јул 2022. 21:52

    Mislim da ne postoje suvišne čašice. Anestezira se jezik, ravnoteža,
    slika deluje groteskno,
    jer unutra više nema razuma i naučenih isina.
    Ali ono suštinsko, što se ne opija, što nikada ne spava,
    postaje neomeđeno. Bez kočnica i granica.
    Neko će plakati pa će se isplakati,
    neko svađati i izbaciti nakupljeni bol,
    neko smejati i pevati iz duše a ne iz stegnutog grla.
    Izaći će ono što treba da izađe.
    Izgleda ružno, naročito mamurluk, sramota,
    ali je katarzično.
    Katarza je sam bol. Neka izađe. I on je bio učitelj.
    Hvala mu.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Анониман8. јул 2022. 22:14

      Imamo iskrivljeno mišljenje o sebi. Uglavnom.
      Drugi nam govore i uvećavaju samo fine stvari,
      loše što vide prećute, da se ne zamere.
      Tako vremenom poverujemo da smo tašna mašna zvanje znanje.
      Da smo auto, status, titula, zanimanje... Ma plava krv.
      Izoholimo se. Posmatramo sa visine. Osuđujemo.

      A onda dođe čaša viška, jako se brukamo pred finima,
      okliznemo na pseće govno,
      probudimo u parku. Na dnu.
      Kad prođe aspirin dolazi svest o dve krajnosti,
      a ni jedna od te dve nije čovek.
      Čovek je između. Nije šampion, nije ni pijanac,
      samo čovek.
      Lekovito je ponekad dodirnuti krajnosti, granice,
      da bi se naučila mera.
      Da bi se poštovao život. Da bi se poštovali čudaci. :*

      Избриши
    2. Bio pijan ili trezan, čudak je čudak, svi ostali su dosadno normalni, nezanimljivi. :D
      To se vidi na prvi pogled,
      ne vredi tašnamašnazvanjeimanje, izdaće ga makar dve različite čarape, a posle prve čašice razvezaće mu se jezik, a ponornica pokuljati iz njega na slobodu.
      Isti je kao bosonogi čudak s reke,
      onaj s maramicom na čvorove na glavi, koji po ceo dan ne otvara usta, kao mutav, a svoju ponornicu drži u sebi.

      Čudak ne mari za poštovanje, ali se dobro oseća kada je voljen, bilo da je trezan, još više kada se oklizne na pseće govno i probudi u parku, na dnu.
      Voljen isto kao svaki najobičniji čovek. :*

      Избриши