Mirna masa emituje gravitaciju, silu i polje koje nema odbijanje. Ubrzanje u prostoru stvara gravitacione talase. Masa se, zbog inercije, tesko promenljivo krece, i, u najboljem slučaju, rotira.
Kreće se kroz prostor, etar.
Ipak, gravitacija ne postoji, postoji ubrzano kretanje Zemlje uvis.
U odnosu na sta ubrzava? Jedino i samo u odnosu na etar.
Stojimo na masi koja inerciono ubrzava, 9,81.
Miran magnet ne emituje ništa. Okružen je poljem koje pada sa kvadratom rastojanja.
Ubrzanje u prostoru stvara električnu struju u objektima koji se približe, koja posledično stvara obrnuto magnetno polje.
Magnet koji rotira oko centra naizmenično zrači sever-jug. Magnet koji brzo rotira po drugoj osi ne menja polje, ali uvija prostor. Kada se nalazi u polju drugog promenljivog magneta, okružen drugim promenljivim magnetnim poljem, kroz njega teku (telurske) struje koje menjaju njegovo polje. Zagrevanje je nuspojava.
Rotiranje magneta oko ose koja ne menja polarizaciju je razlicito kada se nalazi u polju sever-jug, i kada se nalazi pod uglom od 90 stepeni, van uticaja Zemljinog polja.
Elektromagnet emituje samo magnetno polje. Promena struje čini promenljivo magnetno polje izazivajući indukciju na telima u blizini.
Kretanje elektromagneta (kroz koji tece naizmenicna struja) u prostoru, ili rotacijom, krivi električne i magnetne osobine prostora. Takvo polje deluje na sav živi svet - u polje se prvi put uvodi vreme (kao frekvencija).
Obična žica, provodnik, antena, i emituje i prima elektromagnetno polje.
Kilovati, volti puta amperi, se antenom prilagođuju i predaju etru.
Rotirajuća antena, čija je brzina rotacije bliska emitovanoj frekvenciji, stvara talase koji se umnogome razlikuju od zračena helikoidalne antene kojoj se menja samo polarizacija. Uvrtanje elektromagnetnih talasa, ili kretanje kroz prostor, menja frekvenciju (nalik doplerovom efektu), menja vreme.
Statički potencijal na provodniku stvara napon ka okolnim objektima. Rotiranje provodnika pod visokim potencijalom pretvara taj provodnik u antenu koja na neki način emituje energiju, ali to nije elektromagnetna energija, to nisu elektromagnetni talasi. To je promenljivi potencijal koji nema brzinu prostiranja, nije vezan za vreme kao elektronagnetni talas, i prenosi se trenutno.
Na prijemnoj strani bi bila antena koja rotira istom brzinom, sinhrono, u fazi.
Zemlja ima magnetno polje koje rotira po osi koja ne menja polove. Kroz nju teku telurske struje koje greju i dubinu kopna i sva mora, što znači da rotira u tuđem magnetnom polju. Koristiti telurske struje, jednosmerne, je sasvim moguće, potrebno je naći dve bliske (sever-jug na par stotina kilometara, recimo,) tačke u tlu sa različitim potencijalima i spojiti ih dalekovodima koji vode do elektrane. Kvarenje toka telurskih struja izaziva klizišta. Tamo gde nema klizišta struje su jake. U odnosu na okolni prostor je naelektrisana. U sebi ima dodatno elektrostatički napunjen kondenzator čiji su polovi tlo i gornji slojevi atmosfere. Dielektrik tog kondenzatora, atmosfera stisnuta između dve provodne površine, ima, zbog svoje geometrije, svoju rezonantnu (šumanovu) frekvenciju, koja je, budući stalno pobuđena rotacijom, neograničen izvor električnih i elektromagnetnih vibracija. To nisu progresivni talasi, a električne promene su jače sa povećanjem visine, sa podizanjem antene, i te dve frekvencije su jedna.
Jedan oscilator, generator, osciluje u prostoru. Priguseno, jer entropija prouzrokuje otpor.
Kada se u istom prostoru, udaljen umnoskom talasne duzine, nalazi jos jedan oscilator, ta dva oscilatora ce teziti da se sinhronizuju.
Neobicno je sto ce otpor koji prigusuje oscilacije biti manji od ocekivanog (dobijenog merenjem jednog oscilatora), cak i kada se uracuna povecana inercija. Ili je otpor manji, a nije, ili se entropija predomislja.