субота, 24. октобар 2015.

Plavi kamen

Čovek želi srcem.
Razumom proverava želju,
zatim je odbaci ili prihvati.
Naše komplikovanje, strahovi,
ne dozvoljavaju željama da ožive.

Bor nema ni mozak, nema ni srce.
Ali bor nije manje živ od nas.
I on ima želje.
I kada bor poželi da dohvati sunce, to čini celim svojim bićem.
Od korena do najmanje iglice.
Želja je velika onoliko koliko je bor veliki.
Tako bor raste.

I kamen može želeti.
On, naizgled, nema ni koren, ni mozak.
Ali kamen zna da nije oduvek bio mali.
I zna da neće zauvek biti mali.
Kamen je deo celine.
Zna da je svo kamenje, i najveće stene, i zrnca peska ispod, deo jednog kamena.
Iako naizgled odvojen, njegova želja postaje želja svakog kamena na svetu.
Zato kamen male želje zadržava za sebe,
postajući temelj, put ili krov. Pesak na plaži.
Velike želje deli sa zajednicom,
sa svetom.
Jer svet je za njega jedan veliki kamen.
Plavi kamen.



I kada misliš da sve znaš, ima se sta nauciti.
I od bora, i od kamena.
Prepoznati svoje, i sa njima podeliti misli i želje.
Podeliti, kao tablu fine čokolade.

четвртак, 22. октобар 2015.

I jedna i druga



Rasplinula se
Razvukla rastegla
Ima oblik diska
Ima precnik dlake
Gusto tkanje i sjaj.
... Nepremostiva je.


F.I.





недеља, 18. октобар 2015.

Tamna sijalica

Dobar čovek liči na upaljenu sijalicu.
Zrači, svetli, privlači druge. Nudi toplinu.
Okružen je drugima koji ga, samo naizgled, iskorišćavaju.
I kada drugi priđu, mogu se ogrejati. Osušiti krila.
Dobar čovek daje. Na kraju sebe sagori.
Priroda i svrha dobrog čoveka je davanje.

Ima onih koji liče na električne sijalice,
nalik fenjerima za komarce.
I njima prilaze, i bivaju sprženi.
Omotani strahom uništavaju svakoga ko im priđe.
Oni služe strahu, verujući da štite sebe.

Neki odrastu kao tamne sijalice.
Nisu naučili da je život svetlost. Ljubav. Davanje.
Oni ne zrače ljubavlju ni toplinom.
Iz straha da će sagoreti odrastaju u tami.
U senci. Veruju da ih senka štiti.
Oni ne zrače svetlošću, ni toplinom,
oni upijaju tuđe svetlo i toplinu. Zavise od njih.
Parazitiraju. Traže. Zahtevaju. Očekuju.
Nikada se ne upale, nikada ne zasvetle.
Nikada ne daju. Ne daju, jer nemaju.
Ne razumeju da moraju sebe ugrejati do usijanja, otopliti srce, i na kraju sagoreti, da bi imali.


I bog je pokusao da stvori dobrog coveka.
Stvaranje jos nije zavrseno.
Boga ima, i treba mu pomoci.
 

недеља, 11. октобар 2015.

Odavde više ne idemo zajedno


Prtio sam stazu kroz smetove.
Prtio sam rukama i vatrom.
Prtio znajući da idu za mnom.
Nisam se osvrtao. Čovek koji veruje se ne osvrće.
Znao sam da je iza sve što imam, sve što posedujem, sve što volim.
Sve za šta se treba boriti.
Kada jednom kreneš tim putem, nema bola, nema umora, nema odustajanja, preispitivanja.
Taj put, taj prt kroz smetove, je bio moj dokaz.
Prkos mržnji i zlu.
Put, iz svemira vidljiv.
Takav put se ne može završiti.
Ljubavlju pravljen put nema kraja.
Mora stići do početka. Do mesta odakle smo krenuli.
Do očišćenog dela.
Jer svaki dobar put mora postati krug.
Na tom krugu ćemo podići tvrđavu koja će nas štititi.
Koja će slaviti život.
Sa nje posmatrati stvoreno.
Radovati se.
Voleti.
Sve što nikne na tom putu, sve što smo po njemu posejali,
i dobro i loše,
čekaće na nas.
Naći ćemo početak, napraviti krug.
Pocinjem da volim put. Napredujem.
Odnekud udarac. Još jedan.
Ne osvrćem se. Nemam pravo na bol.
Idem napred snažnije. Početak je blizu.
Prtim široko, da bi mogli da prođu.
Pazim da se zidovi ne obruše.
Odgovornost osvetljava put i u mraku.
Blizu je, mora biti blizu.
Klizavo je i hladno. Razmišljam o njima.
Ponovo udarci, padam.
I po prvi put gledam iza sebe: sam sam.
Iznenađen, razočaran, prvi put osećam bol.
Za koga prtim? Kome gradim put?
Kome čistim prolaz?
Kome treba takav krug?
Savršen krug.
Ako nastavim sam, i ako nađem početak, biću sam u savršenom krugu.
Taj krug će postati moja robija.
Osuda. Zatvorski krug.
Deveti, u njemu su sećanja.
Uspomene na život.
Na razloge za život.
Sada uzimam alat i pokušavam da zatrpam prazninu koju sam ostavio iza sebe.
Koja zjapi.
Jer put bez putnika je postao praznina.
Zatrpavam stari put, njime vise niko ne želi da prođe.
Gradicu novi.
Uzan, za jednoga.
Takav put je uvek prav, takav put nije krug.
Takav put nikuda ne vodi.
Krug je ostao u sećanju.
Skidam ga sa prsta, prvi put.
Peče jako.

"Nije bilo uzalud.  Voleo je."

петак, 9. октобар 2015.

Lajk


Najgluplja i najbesmislenija reč dvadesetprvog veka je LAJK.
Potpuno obesmišljavanje njenog značenja je dobila na društvenim mrežama.
A te mreže nit su društvene, nit su mreže. Njihova društvenost podrazumeva odvajanje čoveka od obične ljudske reči, elementarne i osnovne životne potrebe.
Lajkuje se sve: slika, reč, status. Ja tebi lajk - ti meni lajk.
Slike su uglavnom iz klozeta.
Reči koje se lajkuju idu od latinskih citata, do trenutnog statusa: jedem boraniju brteee.
Lajk više ne znači ništa. Klik mišem na kockicu na ekranu odavno nema značenje izvorne reči.
Lajk nije ni nalik komentaru.
Komentar je javni razgovor, slaganje ili sukob, ideja i misao.
Lajk je ništa. Nula bodova. Klik u prazno.
Najgluplja i najbesmislenija reč dvadesetprvog veka.
Lajk nije ni ljubav ni mržnja. Čak ni praznina.
Lajk je ničim popunjena praznina.

Ljudi se ubrzano pretvaraju u lajk.
I ne bune se.
Da li postaju ono što unutra odavno jesu?
Besmislena reč?

уторак, 29. септембар 2015.

Praznina

Divlja ruža ima slab i sitan cvet. Samo jedan red latica kao da čeka prvi povetarac da opadne.
Miriše slabo, tek da privuče divlje planinske pčele. Svi ostali ne prilaze zbog gustog trnja.
I ne traje dugo. Kada procveta, za dan, najviše dva, latice otpadnu.
Ali tada nije kraj. Tek tada, kada prođe sva lepota, počinje život.
Formira se lekovit i hranljiv plod, radost za šumske životinje, i otporno snažno seme za nove početke.

Pitoma ruža divlje cveta. Bogati gusti behari traju nedeljama, opijajući jarkim bojama i snažnim mirisom.
Ali kada vreme lepote prođe, posle ruže ne ostaje ništa. Čak ni šipak. Samo se hvalisala, ali nije ništa stvorila. Čuvajući svoju lepotu, nikada se nije dovoljno otvorila da ugosti pčele.



Praznina
Ne treba potceniti prostor. Prazninu. "Jer ne znaš", govorio je premudri.
Na mestu na kome su ruže cvetale ostala je praznina. Ali praznina nije negacija, nije puko nepostojanje, rupa puna ničega.
Ne.
Praznina je deo prostora koji pamti, informacija, zapis, ona je sećanje na oblik.
Deo sveta koji je ponudio, posvetio i poklonio sebe božjoj kreaciji.
Taj prostor je sačuvao oblik i osobine ruže koju je čuvao. Iako stvoren prazan, rastao je sa ružom, i postao njen čuvar.
Nekada, na početku vremena, on je bio deo velike praznine.
Onda se odvojio. Dobio svrhu. Smisao. Viteški cilj.
Prostor ne zaboravlja. Njega samo ruža slična prvobitnoj može celog ispuniti. Zato prostor nikako ne može biti praznina. on je kalup koji će naučiti ružu koja će tek doći kako da cveta. Da postoji. Da voli. On čuva informacije o ruži. I svu ljubav.
On je oblik koji čeka
Koji se nada.
Želi.
Voli.
Prostor ne poznaje vreme. Prostor nema rok trajanja.
Prostor zna,
doći će ruža.
Kad - tad
postaće ceo.




Svako biće na rođenju dobija prostor po meri svog pretka. Da bi nadvisio, uvećao svoj prostor, potreban je veliki trud. I ako je prostor naučio da predak u ruci ima mač i štit, treba ga preoblikovati, prekovati, noseći u rukama poklon i cvet. Prostor će se vremenom prilagoditi. Tako izmenjen će sačekati one koji dolaze. Njima više neće biti teško da vole.

четвртак, 24. септембар 2015.

Potop

Kada poplava dodje, niko ne ostaje ravnodusan.

Mozemo se ljutiti na podivljalu vodu koja je napustila korita.
Mnogi ce se ljutiti na one koji nisu odrzavali brane.
Neki ce biti ljuti na onoga ko je toliku kisu poslao.
Neko ce biti ljut na sebe, verujuci da je svojim postupcima razgnevio oblake.

Razliciti nivoi svesti imaju za posledicu razlicite nivoe odgovornosti.

Danas se desava poplava.
Na nesrecu, ove godine nas ne potapa voda.
Stizu veliki talasi izbeglica, i vec sad je jasno da ce sve potopiti.

Neko ce se ljutiti na izbeglice.
Neko na one koji nisu odrzavali brane.
Neko ce se ljutiti na onoga ko ih je na put poslao.
Neko ce znati da je svojim glasanjem, ili mnogo gore, svojim cutanjem, izazvao potop.

Napolju se upravo desava biblijski potop.
Imate li Arku?
Makar plan? Ideju? Misao?
Dobar camac i golubica su, legenda uci, sasvim dovoljni.

Ne mozete ocekivati od poplavnog talasa da saoseca, da vas razume, utesi, postedi.
Za vodu ne morate brinuti.
Voda je i prvi potop prezivela.

Sta cete vi?