среда, 21. јул 2021.

6G

Staklo ekrana je ogledalo; sa druge strane raste izvrnuti svet.

TV program se zove "program" zato što upisuje program u čoveka. Čovek se pretvara u ono što gleda; lepota je u tome da postoji izbor u šta će gledati.
To nije izbor između različitih TV programa, jer zapravo nisu različiti,
nego razlika između te ljudske tvorevine, televizijskog stakla,
i prirode, okruženja, božje tvorevine. 
I jedna i druga tvorevina se emituju, ali na različitim frekvencijama.

TV program se emituje na centralnoj frekvenciji 666 MHz plusminus 194 MHz, sa televizijskih tornjeva i antenskih stubova inženjerski raspoređenih po brdima čitavog naseljenog sveta.

Nasuprot njemu, pozadinsko mikrotalasno zračenje na 160,4GHz je konstantno, sveprisutno, i danju i noću, neprekidno na čitavoj planeti. Ne znamo odakle dolazi jer ne dolazi iz određenog dela svemira - tada bi pokrivalo samo izloženi deo Zemlje - nego je sveprisutno. Na toj frekvenciji nikada nije bilo zemaljskih emitera koji bi nadjačali, prekrili i ugušili signal pozadinskog svemirskog zračenja.
Nije ludo pretpostaviti da taj čist signal utiče na naš svet u bilo kom smislu. Ako ništa drugo, stanovnici Zemlje (pa i sve njihove ćelije) su evolutivno naviknuti na taj signal. Signal je relativno slab, ali nas uporno obavija i hrani, od začeća do kraja puta.
Ako put uopšte ima kraja.


Čitam da su inženjeri ovih dana završili razvoj 6G tehnologije i da su je predali projektantima, vladama i komercijalnim distributerima i emiterima signala na upotrebu i pokrivanje sveta brzim internetom.
Centralna frekvencija novog brzog interneta biće 160,4GHz.

Nevergreen

Nije neophodno steći velika znanja i čvrstu veru. Stabilnost čini čoveka teškim, nepokretnim, zakovanim za tlo. Takve okolina opisuje izrazom "teški ljudi".
Ponekad zaglavljenog i okovanog za Kavkaz neka posebna knjiga izbaci iz mirovanja, ravnoteže, i učini da zbaci teško stečeni i čuvani teret i počne da se kreće. Izbačen iz stabilnosti i ravnoteže dočekuje se na jednu nogu pa na drugu, i na kraju prohoda.
Ohrabren tim uspehom lako poveruje da može i da leti, ali se to uglavnom završava oguljenim kolenima i bradom. Ipak, samo posmatranje i poznavanje onih koji već lete, doskora okovanom daje snagu za hodanje.
Snagu da živi. Snagu da voli.
Kada nauči da voli naučiće i da leti.


уторак, 20. јул 2021.

Sejač

"Jednom ćemo se svega rado sećati" me je snažno trgnulo. To znači da ovo neće zauvek trajati, ali ćemo mi još uvek stajati na istom raskršću, bez znanja i hrabrosti.

Kišu treba pustiti da uđe u nas, natopi i omekša. Ako kiši zabranimo da uđe desiće se poplava. Ko propusti kišu propustiće i žetvu.

Prvo imaš ideju, semenku. Nisi je stvorio. Kupio si, ukrao, milošću dobio, srećom našao.
Počinješ da kultivišeš. Obrađuješ i obrazuješ, natapaš, sitniš, omekšavaš. Plaćaš na odloženo i veru i nadu sadeći čuvanu dragocenu semenku u znojem natopljenu zemlju.
Sa prvim listovima nestaje iluzija o skorom rodu. Strah nadvisuje glad. Gledaš u nebo, stražariš i ograđuješ, pleviš i štitiš. Gledanje kako raste je pola nagrade.
Sreća, trud i vreme su odavno u crvenom. Plod zri. Nagrada je bogata i velika, dovoljna da zaseni i otera u zaborav sve teškoće.
Svi čekamo nagradu, bogat rod i plod, mudrost je prepoznati fazu.
Neko je u žetvi, neko već uživa u slasti, neko još traži seme.
Ja ne izlazim iz kultivisanja. Pokušavam da slani pesak pretvorim u plodno tlo.
Rano je da kažem da li sam u tome dobar, poznaćemo po plodovima.
Plodovima kojih uvek ima.

Sejač ne može da seje na kamen, ne može ni u trnje. Mnoga srca su kamen i trnje, tek retka srca su meka i plodna. Potrebno je počupati trnje i omekšati kamen. Usitnjeni kamen je slabo rodni pesak, a još sitniji postaje plodna zemlja.

четвртак, 8. јул 2021.

Govor

Oblaci su najpre sakrili Sunce, a zatim i celo Nebo. Opet neće pasti, kiša već danima tako preti. Drvene stepenice uz koje smo se penjali su bile tako strme da su me dvojica sve vreme pridržavala. Drveni ram, nekakav čekrk, alat... i ljudi, hiljade ljudi. Sa visine od nekoliko metara nisam nazirao kraj golim glavama. Gladni znanja, željni istine, po ko zna koji put prevareni, glasno su vikali. Proslava je, nema sumnje biće i pobuna.

Znao sam i koga zovu, iako nisam razgovetno čuo ime. Znao sam i da sam zbog toga na ovoj improvizovanoj bini, izdignut iznad svih. Uzdignutih brada gledajuci uvis, ka meni, izgledali su hrabriji nego što jesu.
Valjalo je pozdraviti toliki okupljeni narod. Ipak, obično mahanje rukom, ili banalno "zdravo", činili su se nedovoljnim. Toliki skup zaslužuje govor.
Nikada pre nisam držao govor. Nisam voleo ni da ih slušam. Prevrtao sam po glavi pročitane knjige, novinske naslove, svađe sa ženom, kafanske tuče... i ništa. Prazno. Ni reči.
Neko je doneo praznu korpu od pruća i prekinuo moje boljoglavljenje.
Osećajući ukočenost zbog neprirodnog položaja na improvizovanoj bini podigao sam glavu i uzviknuo:

- Rat i mir, zarada i profit kroz prodaju životinjske farme mladog Vertera!

Ne znam zašto sam ovo poslednje dodao, ali je gomila postala mirnija. Nisam imao nikakav cilj, ovo nije bilo iz mozga, nego iz kičme, spontano.

- Zločin i kazna za lovca u žitu! Proces Fausta i Zaratustre! Odisej je maznuo moj sir!

Zbunio sam ih nekako, nečim. Zar se ne drže tako govori? Par nepovezanih naslova i jakih reči, a zatim svako čuje upravo ono što je želeo čuti, iako nikada nije izgovoreno. Logika, sigurno traže logiku. Ako je ne ponudim, stvoriće pogrešnu. Razmišljaj!

- Umeće ratovanja slikano čajem! Cveće zla na dobrom drvetu!

Naglasio sam ovo poslednje nadajući se reakciji. I zaista, počeli su da viču u mom pravcu, mašući stegnutim pesnicama. Poentirao sam u prvom govoru u životu.

- Pogledaj dom svoj glupane! Hamletova stepska avlija od sedam do tri! Put kojim država ređe ide! Stranac, alhemičar i idiot preobražaja, derviš i smrt Demijana!

Ljuti su, sada je sasvim sigurno. Zašto bi inače držali visoko pesnice? Možda bi trebalo da se uspravim i blagonaklono mahnem? Da, sigurno to očekuju. Iz nekog razloga ipak ne uspevam, osećam slabost, kao da sam obamro. Ili čak vezan.
Gledam čoveka pored, zbog kapuljače ga ne prepoznajem. Zateže neki primitivan čekrk, drven i nazubljen, i teško ga, sa obe ruke, drži zakočenog. Gde je baš sada našao da popravlja binu, u ovom trenutku? Pomogao bih, ali sada svakako nije prilika, mnoge oči su uprte u mene. Gomila se približava, sada ih mogu jasnije čuti. Disonantno viču "giljotina, giljotina". Naravno, giljotina, razume se, traže drugu reč. Pokušavam da se setim reči koju bih nadovezao, koju bih im ponudio, ali mi, kao za nesreću, ni jedna ne pada na pamet.
Možda treba tražiti rimu? Sa čime se rimuje giljotina? Karenjina? Ne, kontekst je drugačiji. Eh, da sam barem pesnik.
Moj prijatelj je nekako ispustio čekrk, što je na trenutak stvorilo zujav zvuk odmotavanja. Kao kada teško sečivo pada.
Pogledao sam ponovo u korpu od pruća i pitao se zašto su je doneli praznu.



уторак, 6. јул 2021.

Prorok

 

Proričem budućnost
Proričem šta god želite, al da bude lepo i na radost, neki uspeh i iznenadna sreća.
Ne proričem ružne i negativne stvari, njih ne mogu da vidim, to je do prorokove brade.
Ne dozvolite da vas lažu oni što gledaju u prazne šoljice (pih!) i stare karte.
Ni kugla više ne radi, ej bre, dvajsprvi vek je.
Gledam u savijače i gibanice, pa u domaće pogače, i u vino, kuvano je bolje al može i obično, u prebranac ako je od šarenog pasulja.
Mogu da gledam i u pečenje, u sarme al da budu posne, u čorbu od karfiola i otvorenu musaku od kelja.  A budućnost porodice gledam u kolače, čokoladne torte, princes krofne, vanilice i čokoladne kremove.
Za finansije gledam u dinare i u evre, i nepogrešivo proričem na još dva svetska jezika, zavisno od valute.
Za ljubavni život isto gledam i proričem, al detalji mogu samo lično. Samo za dame, proročka diskrecija zagarantovana. Sve što sam prorokovao obistinilo se, al ne smem javno.
Gledam i u oči. Samo, to gledanje može da potraje. Zato je potrebno strpljenje i razumevanje. Može biti jako zamorno, često i obavezujuće. A na kraju svakako ogladnim pa mora ispočetka.

недеља, 4. јул 2021.

Portal

- Čime se ti baviš? pokušao sam da prekinem neprijatnu tišinu.
- Miniram, kratko je odgovorio.
- A, to...
Mislio sam da sam sām u plitko iskopanom rovu, nisam ni primetio kada je došao. Prošao je stražu, naš je. Kako je noć postajala jača postajalo je hladnije. Kiša koja je do večeri padala je počela da isparava i stala na metar od zemlje, čineći mokre šinjele još težim.

Hodali smo dva dana sa retkim pauzama, kroz šiblje i zarasle puteve, kroz stare šume i napuštena sela. Nisam znao gde smo.
- Jesi li nekada ubio? ispalio sam ne znajući odakle.
- Ne znam. Možda.
Ne priča mnogo, povezuje neke žice, zubima kidajući i nastavljajući jednu na drugu.
- Ovo je radio i moj deda, i njegov deda, i mnogo generacija unazad. Ovde vreme stoji.
Mršav, tih, svetao i, ne sklanjajući pogled sa svog posla rekao je: - razminiravam, dozvoliću vam prolaz ka jugu.
Pomislih ko si ti da dozvoljavaš i ne dozvoljavaš, imaš jasna naređenja, vojska je to. I kao da mi je pročitao misli, rekao je: - nisam vojnik, radim sam.
Pogledao sam ga, seljački gunj, opanci, pletena torbica, stvarno civil.
- Pući ce tek sutra kada vi budete dovoljno daleko, ako neko krene za vama, i... tu je zastao.
- I? pitao sam zbunjeno. Laknulo mi je što ćemo konačno izmaći upornoj poteri.
- I ako neko od vas pokuša da se vrati.
Pomislih čekaj, prijatelju, šta pričaš, vratićemo se čim obavimo zadatak. Tada se setih da nikome od vojnika nije rečeno koji je zadatak. Zamislio sam se, čemu priča o precima minerima.
- Kroz klisuru može proći samo jedna vojska, kao nekada, kao uvek. Ovuda niko nije prošao dva puta. A kiša, ona uvek opere sve, rekao je sa tugom u glasu.
Spakovao je ranac i ustao, a ja sam od stotinu pitanja kojih sam se u trenutku setio pitao samo:
- Gde smo sada?
- Bagrdan, kratko je odgovorio nestajući u mraku.



субота, 3. јул 2021.

Brže jače bolje

 

Nekada smo imali punoletne kečeve lade i jugiće, oblačili se u jumku i kombinatu sport, mirisali na brion i pino silvestre. Imali dva tv programa, treći samo za porniće. Gramofone, kasetofone, puno prijatelja. Fiksni telefon i skoro džabe pijacu.
Bili smo srećni, makar onoliko koliko smo danas. Nismo znali za brendove, trendove, revije, oskare i barkodove.
Onda su nam rekli da zaslužujemo "brže, jače, bolje".
Šta je veće od "biti srećan"? Pa, uvek ono nepoznato.
Ušli smo u zajmove i kredite i kupili sve ono što smo imali,
ali sa amblemom i barkodom brenda.
Pozajmili smo dolare potpisujući valutnu klauzulu - da nismo dužni robu koju smo kupili, najke, vagene i hajnikene, nego papirne zelene dolare.
Čačanski čips smo zamenili pringlesima: zatim su čačani betonirali rodna krompirišta i tu napravili šoping molove sa stranim prodavnicama i stranom robom, 
jer domaće je bljak, nije in i nije fensi, nema marku sa reklame.
Isto smo uradili sa fabrikama obuće, odeće tehnike, hrane... 
Uzeli smo dolare da bismo dobar domaći čips zamenili dobrim stranim čipsom. Jer, strani ima ime, brend i barkod, a naš se tako prozaično i neinventivno zove samo čips.
"Ma slobodno uzmite kredit, milion dolara je danas ektar krompira".
I uzeli smo, ali sa valutnom klauzulom - dužni smo u dolarima.
Pitanje je dana, mada se to, kažu ekonomisti, već desilo, kada ćemo shvatiti da "zbog novonastale krize" eto, nije milion dolara po hektaru nego jedan dolar po hektaru?
Milion puta više!
A mi smo hektare betonirali i dali u koncesiju na 99 godina,
i dužni smo dolare.
Možemo li se sada odreći brendova, barkodova i holivuda i ponovo postati ono što smo nekada bili - proizvođači, vlasnici njiva i fabrika, elektrana i valute?
Ne možemo, prodali smo ih kao teret, za dolar po komadu.
Brže, jače, bolje.