понедељак, 16. март 2015.

Pad

Dokle god imas gde da padnes, ne priznaj poraz.
A kad padnes tako da nema nize, na sigurnom si.
Tada, kakav god pokret napravis, ustajes.
Dno nudi oslonac, da se od njega odgurnes da bi ustao.
Ne odbacuj dno. Dno je prijatelj, poznaje zemlju.


недеља, 15. март 2015.

Rat i mir

Ustav predviđa pravo na rad.
Isti ustav predviđa i pravo na nerad.
Imam pravo i obavezu da branim svoje.
Imam pravo da odbijem da se branim.
Imam pravo da kupim parče zemlje.
Sva voda, zlato, nafta ili gliste u toj zemlji nisu moji. Čak ni blato. Platio sam samo pravo da po njemu hodam i kaljam opanke.
Sva imovina koju sam kupio je vlasništvo države.
Ja samo plaćam korišćenje te imovine. To plaćanje rente se u ekonomiji naziva porez.
Problem nastaje kada država, ustvari nekolicina dokazanih falsifikatora sa glupim izrazima lica, još nekome naplati pravo na korišćenje iste zemlje.
Ako ikada poverujete da ste vlasnik bilo kakve imovine, probajte da jedne godine ne platite porez, pa ćete ubrzo shvatiti ko je stvarni vlasnik.
Kada vladari, državni službenici (službenik dolazi od reči sluga) naprave štetu, prost narod ne shvata da su službenici neprijatelji, nego da je država neprijatelj. Nju podrivaju i potkradaju, nadajući se rušenju.
Bakunjin je govorio da će doći dobro kada svi vladari budu zadavljeni crevima bankara.


Kamere državne televizije svakog dana snimaju cele gradove Šiptara koji peške, iz svog samoproglašenog raja, prolazeći neometano preko Moje zemlje, ilegalno ulaze u EU.
Kada Nemci budu odlučili da ih deportuju iz Rajha, po zakonu o zabrani primanja azilanata iz 2014. deportovaće ih ceo milion, preko iste EU granice, u onu državu iz koje su u Uniju ušli. Po EU zakonu. Deportovaće ih preko madjarske granice u Srbiju.
Tada će Srbija, u skladu sa potpisanim međunarodnim ugovorima, morati da ih naseli u naše gradove, da smeštaj, platu, socijalnu pomoć, ponudi državljanstvo, zdravstvenu zaštitu, verske objekte i socijalni program po visokim standardima EU.
Postaće konstitutivni narod, i njihov jezik će postati drugi službeni, obavezan u svim školama.
Pijavica ko pijavica, parazit nema svest. Na kraju obavezno ubije i sebe.

Ej, ali tek na kraju!

Ko nas to jastuči u mozak bre?

субота, 14. март 2015.

Osmeh

Ko mene hlebom ja njega sa dva hleba.
Ko mene kamenom ja njega sa dva kamena.

Al sta sa ljubavlju?
Osmehom?
Zagrljajem?
Toplom reci?
Kako odgovoriti na naklonost?
Pogled ispod obrva?



петак, 13. март 2015.

Ukradena deca

Stotine hiljada ukradene dece javlja se iz inostranstva.
Njih je ukrala Kanada, Australija, Amerika, Norveška.
Austrija i Francuska.
Većina ukradene dece su danas odrasli ljudi.
Ovde su ostavili sve ono od čega su bežali.
Ukradeni tamo rade, žive, otplaćuju kredite.
Pokušavaju da nauče svoju decu da  ne mrze.
Žive ni ne shvatajući da su ukradeni.
Šalju novce i poklone rodbini, i to sve ređe.
Jer, i od njih su pobegli.
Ne od nemaštine. Ne od rata.
Pobegli su od kockastih glava.
Zato se nikada neće vratiti.


Splav meduza

Meduza je gladna.
Onaj ko zivi na ivici biva brzo pojeden.
Svesni i budni su jestivi. Oni uvek traze vise.
Onaj ko zivi u mraku i memli, zivece. Samo, da li je truljenje zivot?

понедељак, 9. март 2015.

Deveti mart '91.

Tog devetog marta smo doneli svoje snove na Trg.
Slicne snove. Svi smo sanjali otvorene granice, otvorene fakultete, otvorene fabrike, otvorene restorane.
Sanjali smo zatvorene "ove koji su danas na vlasti", secikese, idiote, moralne nakaze, naoruzane majmune, stoku iza saltera, svinje sa kravatama. Ni tada nisu bili jestivi, jednom otrovni uvek otrovni.
"Banda crveno-crna", tako su ih zvali.
Pozvao nas je onaj koji se ne boji. Tako smo govorili dok smo citali njegova dela.
Sada znamo da to uopste nisu bila nikakva dela, nego prazne reci.
Kako smo dobri i naivni bili.
Jebote koji smo mi bili autsajderi, nesvesni, iskreni, puni ideja, ljubavi, ljudske dobrote.
Da, tacno je, hteli smo da srusimo.
Da srusimo zidove kojima su nas iznutra ogradili.  Mogli smo, malter je jos bio svez.
Da presecemo bodljikavu zicu kojom su nas opkolili i poceli da stezu.
Da pruzimo pune ruke i istoku i zapadu.
Jer praznu ruku pruza prosjak, kao danas.
Punu ruku pruza Domacin.
Mi smo deca kraljeva, plava krv Arkone.
Krenuli smo na barikade. Na najjace utvrdjenje. Goloruki, sa snovima, nadom, pesmom i pozivima na savez.
Nismo znali kako se to radi. Pevali smo, drali se ko magarci, nadali se boljem.
"Oni koji su danas na vlasti" su naredili policiji da puca u svoj narod.
Izbrojali su tog dana ukupno dve zrtve.
(Tako su kasnije i glasove brojali.)
Stotinu hiljada poginulih u narednim ratovima su direktna posledica naseg neuspeha.
Izdaje.
Neuspeh je bio nas, ali je izdaja bila njihova. Gusenjem pobune "banda crvena" je sacuvala zidove tamnice i bodljikavu zicu kojom su opkolili gradjane.
Idioti su oduvek bili medju nama, ali se nikada nisu priblizili vlasti. Do tog dana.
Zapaljeni tenkovi i prevrnuta borna kola su vec sutradan pokazali sta nas ceka.
Kroz polomljene prozore picerije Beograd gledali smo svoju buducnost.
Zapaljene tenkove, prevrnuta borna kola.
Rat.

Sutra cemo ponovo doci na Trg. Policajci koje Mi predobro placamo ce nas opkoliti, i sa isukanim pendrecima pokazati gde nam je mesto.
"Onaj koji se ne boji", onaj cija smo dela citali, iz fotelje ce narediti policiji da nas otera.
Naredice policiji da nas promeni.
Naredice policiji da nas nema.
Naredice policiji!
"Banda crvena" ce jednako kao tadasnja crvena burzoazija ispijati sampanjac secajuci se da su pobedili.
Pobedili su u borbi protiv mladosti.
Pobedili su u borbi protiv svojih gradjana.
Pobedili su u borbi protiv Srbije.
Pobedili su!
Srbija je u borbi protiv "bande crvene" porazena.
Banda je pobedila.
Srbija je izgubila.
U svoj narod samo zlotvor puca!
Nek im je vruc pakao!

Nekada sam govorio da cu se jednoga dana hvaliti sinu da sam nosilac spomenice '91.
Danas od sramote ne smem u ogledalo da pogledam.

Ako. Neka.
Ludi Srbi se jos uvek mole bogu pravde.
Ludi smo.
Zar?

Nicija nije do zore gorela.

субота, 7. март 2015.

San o snu

Sanjao sam da ponovo sanjam.
Da opet zelim. Da jos trazim.
Sanjao sam da u snu sirim ruke,
da cekam kisu.

Moze li se sanjati u snu?
Moze li se uzivati u osecaju?
Moze li se uvek voleti kao prvi put?
Voleti sve kao svoje?
Biti kao oblak sto nestaje i dolazi.
Sacuvati miris pokisle borovine.
Moze li covek biti vlasnik?
Imati pravo na boje, osmeh, dodir, talase?
Makar u snu.
Jedno znam:
Ne moze se posedovati ljubav.
Moze se voleti.
Davati.
Ne posedovati.
Najvise ima onaj ko najvise daje.

A najmanje? Ko ima najmanje?
Uvek onaj ko najvise zeli.

Neko stvara, neko otima, neko kupuje, neko krade...
Neko samo zeli.
To je oblik postojanja.
Nacin povezanosti sa svetom.
Oblik ljubavi.