понедељак, 24. август 2015.

Dogma

Sve sto u zivotu uradis,
uradio si sebi.
I dobro i lose,
slucajno i namerno,
nagovoren ili svojevoljno.


Rec slobodan se do nedavno izgovarala samosvojan.
Imati slobodu znaci biti vlasnik sebe.
Svojih misli, zelja, postupaka.
Vlasnik svojih odluka.
Odluke covekove donosi potisnuta zelja, ne vera.
Ne postoji opsta, zajednicka, kolektivna vera.
Vera je licna, nastala od iskusenja i sumnji.
Ljudi vide samo ono sto zele. Ne vide ono sto stvarno postoji.
I dugo gledajuci, postaju ono u sta gledaju.
Zadovoljni su da znaju kolika je temperatura, tacno vreme, udaljenost do meseca, rezultate utakmica, broj kalorija u obroku.
Ali ono sto im je za zivot vazno, potiskuju u drugi plan. Za te stvari nemaju dovoljno naucnih dokaza.
Za vecinu stvari nemaju cak ni ime.
Da, nauka je postala dogma, tvrdja od religije.
Za razliku od religije, koja za svako svoje nerazumevanje ima izraz "bozja volja", nauka nema izgovor.
Zato nauka, sve sto ne moze da objasni, proglasava za nepostojece, izmisljeno, izmastano. I vise se time ne bavi.
Da bi se rodila nova ideja, ona stara ideja, koja je vec odavno dogma, mora umreti.
Da. Da bi se novo rodilo, staro mora umreti.
Rodjenje i smrt tako pokazuju da su jedno. Da se nastavljaju. Da su deo istog toka.
Disciplina umanjuje bol ponovnog radjanja,
prihvatanje bola neutralise taj bol,
prihvatanje patnje obesmisljava patnju.

Jedino prihvatanje ljubavi uvecava ljubav.
Kada pomazemo napredovanje drugih, mi napredujemo.
Ono sto uradimo za druge, uradili smo za sebe.
Iz sebicnih namera i razloga cinimo dobro, da bi sebi ucinili, ali ipak napredujemo.
Voleti druge nama donosi radost vecu nego njima.

Zlo koje smo ucinili? Iako smo to tada nameravali, nismo ga ucinili drugome. Drugog je nesto sacuvalo. Uvek se i svako zlo vraca izvoru, na preispitivanje i reviziju.
Istinsko zlo je moguce naneti jedino sebi. Zato ga valja prekovati dok je jos vruce.
Neko ce iskovati oruzje, neko alat, neko lance.
Neko suvenire, uspomene.
Medalje i novac.
To bira karakter.

субота, 22. август 2015.

Cvrčak i mrav

Oduvek je isto.
Mrav radi, vredno skuplja,
a cvrčak pored njega svira i uživa.

Zatim dođe zima.
Mrav troši zalihe, delo svog vrednog rada.
Ali nekako, ne znamo kako, i cvrčak preživi zimu.
Izgleda da je mrav podelio svoj ručak sa cvrčkom.

I sledeće godine se ponavlja ista priča: cvrčak i mrav.

Kada mrav jedne godine ne bi pomogao cvrčku,
lenjom muzičaru, umetniku, badavadžiji,
sledećeg leta bi mrav u tišini skupljao hranu.
Bez muzike na koju je navikao,
koja mu je na neki nadrealan način potrebna,
mrav bi seo na kamen, i ozbiljno se zapitao:
Dokle? Čemu? Zašto?
Ostao bi na tom kamenu.
Umro bi od gladi u polju hrane.

Druge godine ne bi više bilo ni cvrčaka, ni mrava.

Treće godine ni nas.

Mrav odvajkada razume ono što mi, ljudi, još ne razumemo.
Da smo deo.

Bez drugih ćemo nestati.
Cvrčaka, kaktusa, čistih reka, mrava.
I bez ljudi koje ne razumemo.

Na zemlji je hrana,
na nebu je sloboda.
Hrana bez slobode je otrov,
sloboda bez hrane smrt.

Samo zajedno stvaraju Život.
Ne smeju se razdvojiti.

Kada prepoznate cvrčka, pomozite mu.
Čak i kada ne razumete.
Nije on tu samo zbog sebe,
on postoji i zbog vas.


петак, 21. август 2015.

Blago

Dugo već sanjam isti san.
Široka strma livada, prepuna nane, perunike i lekovitih trava,
sa leve strane omeđena leskovom šumom, punom veverica,
sa desne uskim krompirištem i malinama.
Iznad livade su mlada stabla probranog voća, u čijem slabom hladu zaštitu nalaze sitne životinje,
ispod livade stari ali dobar rodni šljivik.
A u šljiviku kladenac, sa živom vodom od čije hladnoće trnu zubi.
Na vrhu, odmah ispod ambara, već stasali rasadi oraha, sećanje na oca.
Stara dedina kuća još odoleva vremenu i kišama. Rođena braća su je pravila da traje. Redak dim iz dimnjaka kazuje da je u šporetu stara cerovina.
Kace u podrumu, rasušene od nekorišćenja, nadaju se dobrom rodu, dobroj godini, bogatoj berbi. Kazan već odavno nema lulu.
Opanci, mokri od rose, obilaze krupne vrganje.
Na horizontu mlado sunce, iznad glave čisto nebo.
Odatle gledaju preci.
Uzimam sekiru, deda je zvao penkalo,
odlazim u šumu, skidam trud sa pale bukve.
Slavuji odavno budni, kosovi još nisu zaspali,
miris trulog lišća, tragovi noćnih životinja.
Dedino ocilo, potamnelo od nekorišćenja, nosim na domalom prstu.
I setim se legende koja govori o velikom blagu koje je na tom potezu, nekada davno, brižljivo sakriveno.
Dolazili su ljudi iz gradova, skupim metal-detektorima su pretraživali i šumu i livadu, voćnjake i podrume, nadajući se davno zakopanim dukatima i čuvenim rimskim aureusima. Oko kladanca su najviše tražili, vidi se po utabanoj zemlji i razbacanim flašama od kokakole. Odmarali su ispod viljamovke kojoj je rod savio grane, a jeli čips i smoki.
Odlazili su praznih ruku, bez blaga.

Ali niko zaistinu ne zna čije je to blago.
Osim mene.
Ja sam ga pronašao.


Svako na razlicitom mestu prepoznaje blago.
Ali nikome nije nedostizno.

четвртак, 20. август 2015.

Lepota će spasiti svet

Pisac svedoči da na svetu ima lepote.

Svet nije globus u učionici.
Svet nije ni talas iz prethodnih postova.

Svet je samo ono što oko sebe i u sebi vidimo,
menjamo,
volimo.
Neko ljubav, neko brigu, obaveze, radost, jad.
Svako vidi svet baš onakvim kakav je on.

Nekada je svet nedostižno velik,
a nekada ceo može stati u reč.
Veličina je u oku. Jer,
velike stvari se čuvaju u malim stvarima.

Svako meri svet prema sebi,
prema svojoj ljubavi, dobroti,
ili prema sopstvenim strahovima i mržnji.

Zato svako vidi drugačije.

Vid nam zaklanjaju naučene stvari,
strahovi, loše društvo, nedostatak volje, zavist.
Mržnja.

Odreći se mržnje znači uvećati svoj svet.

Kako izbaciti mržnju?
Običnom dobrotom.
Dobrota će umanjiti mržnju, oterati strah,
loše društvo će zameniti dobrim.

Dobrota će osvetliti svako raskršće,
pokazati cilj,
useliti ljubav u čoveka.
Svako može u sebi pronaći dobrotu.
Nekada je dovoljno prećutati uvredu.

Odustati od planiranog zla je već učinjeno dobro.

I zato naslov treba promeniti u

"Dobrota će spasiti svet".



Tvoj svet je tamo gde je tvoje srce.
Ako ti je srce u mržnji, zivećeš u svetu mržnje.
Ako je u novčaniku, živećeš u svetu novca.
Ako je u ljubavi, živećeš u svetu ljubavi.
Ako je u iluziji, prespavaćeš ga.

Ali nemoj nikada pokušavati da se uklopiš u nečiji, tuđi svet. Ne možeš postati neko drugi. Ni otac, ni ujak, ni onaj koga mrziš ni onaj kome zavidiš. Odbaci i mržnju i zavist, gradi svoj svet, pusti u njega prijatelje, dobrotu, ljubav... Ako ga time napuniš, neprijatelji će sami otići.
Ako ga napuniš iluzijom, slavom, zavišću... pa jedan pakao već postoji.

Svet je samo ono što mislima stvaraš.
Nije nečijom rukom unapred stvoren.
Zato čuvaj dobrotu,  živećeš dobro.

среда, 19. август 2015.

Preobraženje

Iznenađujuće puno ljudi provodi živote u ustajaloj vodi.
Većina njih svakog jutra vezuje omču od kravate, i stavlja na omču kap old spajsa, da sakrije smrad.
Sakrije, ali ne i ukloni.
Kada padne mrak, oni se ponovo pretvaraju u ogre i vraćaju u svoje močvare.
Možda i žele nešto da promene, ali ne umeju sami.
Njihova pobuna u močvari bi ostala neprimećena, jer niko ne obraća pažnju na jezive krike koji noću dolaze sa dna.
Pobuna danju, pobuna protiv kravate, protiv omče, će uvek biti pogrešno protumačena, kao pobuna protiv svetla.
Zatim surovo kažnjena.
Zato se mnogi ljudi osamljuju, pokušavajući da se, svaki u svojoj močvari, sakriju od pogleda.
Izbegavaju kontakte sa drugim ljudima, guraju ih od sebe, da bi ih od ustajalog zaštitili.

Teranje ljudi iz močvare znači uzimati im zaštitu na koju su navikli. Braniće močvaru.
Ostaje jedno sredstvo za isterivanje ljudi iz smrdljivih močvara i pećina: istina.
Otrovna je, boli, pa će ljudi bežati.
Treba im je davati u neograničenim količinama, svakoga dana i sata, dok im ne pozli.
Tada će mnogi odbaciti smrad žabokrečine, i miris old spajsa na omči. Jer, neće im više biti potrebni.

Odrastanje ne znači ulazak u patike broj 43.
Odrastanje znači naći svoje mesto.
I prihvatiti.



"Tek kada nestane velika ideja o besmrtnosti, ljudi ce zavoleti Zemlju, i zivot na Zemlji neiskazano.
Volece jedan drugog. Radice jedan za drugog. Milovace se kao deca.
I nece se toga stideti." -Fjodor

субота, 15. август 2015.

Nauk o jeziku

Svet se pretvorio u debila tek nedavno, kada smo prestali da koristimo jezik svojih očeva.
Kada je globa postala porez, taksa,
kada je reket nazvan akciza, investicija,
kada smo šofera prozvali majstor,
kada je zli kradljivac postao najbolji šaner,
kada su zemljopis i račun dobili bezlično ime škola,
kada je zubar postao stomatolog,
(onda je pevač pesmolog a pekar kiflolog),
kada je pisar postao advokat,
kada je izraz lica postao ženska imenica "faca",
kada je i lokalna bitanga postala "faca brtee",
kada je kukavištvo postalo zent,
kada je junaštvo potpuno nestalo, čak i kao reč,
kada je gruba laž postala fazon i kul fora,
kada je jedi govna pocelo da se govori roditeljima,
kada je pusi kurac pocelo da se govori učitelju,
kada je jebi se postao pozdrav,
kada je cinkaroš postao saradnik.
Kada je majka postala keva.
Tuča se danas naziva akcident,
oni koji u tuči izgube su "izgrednici".
Ucenje edukacija, vrednovanje evaluacija.
Pesma je postala projekat, valjda je prave projektanti.
Rad za drugoga, kuluk, postao je angažman.
Besposlen je postao nezaposlen, i sa novim identitetom više nema potrebu da menja svoj status, nova imenica sada ukazuje na krivicu drugog.
Sposoban je bio onaj ko plugom izdržava domaćinstvo, i puškom ga brani.
Danas je sposoban samo onaj ko uzme tuđe.
Ubice su postale okrivljeni, procesuirani.
Čast, najvrednija reč, je sitan kusur konobaru.
Službenik, od reči sluga, postao je vlast.
Poslanik je bio onaj koga pošaljemo da nas čuva.
Sada je poslanik onaj ko nas za svoj račun prodaje.
Seljak, domaćin, cela država u malom,
onaj ko radom svojih ruku stvara,
proizvodi vrednost bez koje se život ugasio, hranu,
postao je seljačina. Ljakse. Seljober.

Jebanje, pička i kurac su srpske reči, sasvim neizmenjene nasleđene iz Sanskrita, i imaju jednoznačno i nedvosmisleno značenje. Ne mogu se i ne smeju koristiti u pogrešnom značenju. Seks nije ni približno tako jaka reč, jadna je, bezlična, i u prevodu ne znači ono za šta se koristi.

Presudno je sačuvati značenje reči: karanje, ukor.
Potrebna je.
Danas više nego ikada ranije.

Ako dozvolimo deci da zaborave maternji jezik,
ostaće bez korenja.
Kao stabla bez svoje zemlje.
Postaće nečije gorivo. Jeftin ogrev.
Kotrljaće ih divlji vetrovi po svetu,
i nikada neće pronaći sebe.
Za samo jednu generaciju prestaće da postoje.


Celo ovo pisanje može stati u samo jednu reč,
sanskritski RTAM.
Reč koja je nekada bila naša.
Reč koju smo davno zaboravili.

Nestaćemo kada zaboravimo jezik.

Srpski, molim.