недеља, 11. октобар 2015.

Odavde više ne idemo zajedno


Prtio sam stazu kroz smetove.
Prtio sam rukama i vatrom.
Prtio znajući da idu za mnom.
Nisam se osvrtao. Čovek koji veruje se ne osvrće.
Znao sam da je iza sve što imam, sve što posedujem, sve što volim.
Sve za šta se treba boriti.
Kada jednom kreneš tim putem, nema bola, nema umora, nema odustajanja, preispitivanja.
Taj put, taj prt kroz smetove, je bio moj dokaz.
Prkos mržnji i zlu.
Put, iz svemira vidljiv.
Takav put se ne može završiti.
Ljubavlju pravljen put nema kraja.
Mora stići do početka. Do mesta odakle smo krenuli.
Do očišćenog dela.
Jer svaki dobar put mora postati krug.
Na tom krugu ćemo podići tvrđavu koja će nas štititi.
Koja će slaviti život.
Sa nje posmatrati stvoreno.
Radovati se.
Voleti.
Sve što nikne na tom putu, sve što smo po njemu posejali,
i dobro i loše,
čekaće na nas.
Naći ćemo početak, napraviti krug.
Pocinjem da volim put. Napredujem.
Odnekud udarac. Još jedan.
Ne osvrćem se. Nemam pravo na bol.
Idem napred snažnije. Početak je blizu.
Prtim široko, da bi mogli da prođu.
Pazim da se zidovi ne obruše.
Odgovornost osvetljava put i u mraku.
Blizu je, mora biti blizu.
Klizavo je i hladno. Razmišljam o njima.
Ponovo udarci, padam.
I po prvi put gledam iza sebe: sam sam.
Iznenađen, razočaran, prvi put osećam bol.
Za koga prtim? Kome gradim put?
Kome čistim prolaz?
Kome treba takav krug?
Savršen krug.
Ako nastavim sam, i ako nađem početak, biću sam u savršenom krugu.
Taj krug će postati moja robija.
Osuda. Zatvorski krug.
Deveti, u njemu su sećanja.
Uspomene na život.
Na razloge za život.
Sada uzimam alat i pokušavam da zatrpam prazninu koju sam ostavio iza sebe.
Koja zjapi.
Jer put bez putnika je postao praznina.
Zatrpavam stari put, njime vise niko ne želi da prođe.
Gradicu novi.
Uzan, za jednoga.
Takav put je uvek prav, takav put nije krug.
Takav put nikuda ne vodi.
Krug je ostao u sećanju.
Skidam ga sa prsta, prvi put.
Peče jako.

"Nije bilo uzalud.  Voleo je."

19 коментара:

  1. I nasta muk.

    Nigde ničeg u toj zavejanoj pustoši
    posrćem tragom svojih stopala
    bez daha i
    oslepeo od beline
    ne znam više da li napredujem
    ili se vraćam
    a nije ni važno
    da li mi to srce još kuca ili mi se samo čini
    možda kuca po navici
    dok mu neko ne naredi da stane
    misli odletele nekuda i
    bolje neka se nikada ne vrate
    neka mi ne kažu sve ono što bih da zaboravim
    i ne znam više da li sam to ja
    ili samo pričam priču o nekom drugom

    Neka me neko probudi

    Neka se ta mala ruka uvuče u moju
    I samo jedna reč - "oprosti"
    mogla bi da me vrati u taj savršeni krug

    moj dolap
    moja sreća
    moj život


    ОдговориИзбриши
  2. Одговори
    1. Jedino majka ima pravo da oprosti sve.
      I oprašta.
      Kajanje inače može samo da ublaži pravednu kaznu.

      Избриши
  3. "Dosta rečitog smilja dosta slatkih trica
    Ništa neću da čujem ništa da znam
    Dosta dosta svega
    Reći ću poslednje dosta
    Napuniću usta zemljom
    Stisnuću zube
    Da presečem ispilobanjo
    Da presečem jednom za svagda
    Staću onakav kakav sam
    Bez korena bez grane bez krune
    Staću oslonjen na sebe
    Na svoje čvoruge
    Biću glogov kolac u tebi
    Jedino što u tebi mogu biti
    U tebi kvariigro u tebi bezveznice
    Ne povratila se "

    Vasko Popa

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. A može i ovo... iako mi nikada neće bii jasno kako ljubav može u to da se petvori i zašto?

      "Padni mi samo na pamet
      Misli moje obraz da ti izgrebu
      Iziđi samo preda me
      Oči da mi zalaju na tebe
      Samo otvori usta
      Ćutanje moje da ti vilice razbije
      Seti me samo na sebe
      Sećanje moje da ti zemlju pod stopalima raskopa
      Dotle je među nama došlo"

      Vasko Popa

      Избриши
    2. Divan zalazak sunca, trajan i velelepan. Beskrajan zalazak sunca. Sve dok budemo imali goriva u avionu.
      Huan Pedro

      Избриши
    3. Na stepeništu Posejedenovog hrama u Sunionu, među svim tim ljudima iz celoga sveta koji su posmatrali zalazak sunca nad pučinom, ugledah Telemaha, kako mi se osmehuje i pruža ruke.
      Prepoznali smo se, iako se nikad videli nismo.
      Bilo je to "već viđeno" iz nekog ranijeg života.

      Ili si to bio ti , Huan? :)

      Избриши
    4. Telemaha je vaspitavala majka, Penelopa,
      dok je Odisej bio na poslu.
      Vise se bavila proscima nego vaspitavanjem. Sina je neprestano plasila: ako me ne budes slusao, doci ce Odisej s posla, a onda si nadrljao.
      Kada su se sreli, Telemah nije prepoznao oca.
      Da, deja-vu.

      Избриши
    5. Kad prođe vreme niko više nikoga ne može da prepozna.
      Niko više nije ono što je bio.
      I oni koji žive jedni pored drugih, ponekad postaju jedni protiv drugih.
      A celo vreme nedostaju jedni drugima?!
      Kakva priča... :)



      Избриши
    6. Večita priča...

      Po pričanju moje babe Penelope i moj deda bejaše bio Odisej...

      Kada se moj deda vratio posle godina i godina iz rata i zarobljeništva, nije se usudio da uđe u kuću. Upitao je maloga dečaka koji s igrao ispred kapije kako mu se zove majka i da li ima oca?
      Kada se uverio da mu je Penelopa ostala verna, a mali Telemah sin, rođen po njegovom odlasku, ušao je i nije mogao da veruje očima...

      Penelopa je izrasla i sada je bila za glavu viša, morao je da se propne na prste da bi je poljubio...;)

      Život jeste mitologija, sve sam deja-vu.
      I ako možeš, bolje ćeš se osećati ako na njega gledaš kao na komediju :)

      Избриши
  4. "Pecurke ludare". Tako bi ja objasnio ovako nesto, odustati od necega samo zato sto je negde daleko. Umesto gurati to nesto ispred sebe. Izgovor za vas egoiste.

    ОдговориИзбриши
  5. Odustati?
    Skola negde daleko?
    Izgovor?
    Ispred ili iza?
    Pecurke neke.

    ОдговориИзбриши
  6. Pakao, to su drugi. - Sartr.

    Drugi ljudi, narocito oni bliski, su ogledalo.
    Ono u predsoblju ili kupatilu ne pokazuje nista.
    Gledaj druge i videces sebe.
    Onakvog kakav zaista jesi.

    Sartr se ogledao, i jasno video pakao.

    Neko vidi pecurke ludare.
    Neko ljubav, neko batine,
    izdaju.
    Neko drugi vidi nekog treceg,
    a jos uvek je prvi.

    Ogledalo, to su drugi.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Dobri i mirni, plemeniti ljudi, oni koji govore da će lepota i ljubav spasiti svet - ogledaju se u podrugljivim i nacerenim likovima, makar to bili i njihovi najbliži.
      Dobrota nije na ceni.
      Biti dobar isto je što i biti budala.
      Nežne reči o ljubavi niko ne razume, služe sa sprdnju.

      Pa ipak, a možda baš zato, nema usamljenijih i nesrećnijih likova od takvih.
      Ali oni to neće nikada shvatiti.
      Nastaviće da gaze i pljuju po dobroti i po ljubavi.
      Pa neka, neka se nose.

      A ti znaj da drugi nisu tvoje ogledalo i sreća da je tako.
      Ali pakao jesu.

      Oui, monsieur Sartr ...

      Избриши
    2. Mi ne osudjujemo ljude koji volimo - Sartr

      Neko osudjuje zbog izdaje.
      Neko osudjuje zbog pecurki.
      Neko zbog batina.
      Neko to radi iz cistog egoizma.

      Sve to su izgovori koje covek pravi. Izgovori jer "voleti" nekog ima tu malo vecu odgovornost iza sebe koju ljudi gutaju. Sve manje se zna sta znaci ljubav, sve vise oseca i na kraju ljudi zavrse na slican nacin. Razdvojeni iz najbolje namere.

      Zasto?

      Zato sto nisu u stanju da urade ono najvaznije "Ostati uvek zajedno".
      Pateticno od vas zar ne?

      Избриши
    3. Bilo bi lepo "ostati uvek zajedno" .
      Ali često to nije moguće, i ne treba, bar ne po svaku cenu.
      To najbolje znaju one žene koje su nekada morale svašta da trpe, ali nisu imale izbora, vezane zakletvom - "sve dok ih smrt ne razdvoji".

      Избриши
  7. Ljudi su prestali da razgovaraju.
    Zaboravili su kako je to kada gledaš nekoga u oči dok pričaš.
    Da li se osmehuje ili se mršti, negoduje, dosađuje ?
    Svi kvrckaju nemušte poruke, lajkuju.
    Ni najbliži više ne razgovaraju, sve ređe se i viđaju.
    Najbliži susreti su im sudaranje ispred wc vrata.
    Sve dok svako od njih jednoga dana ne shvati da je sam i da ne može dalje sam.
    Nema svrhe ni smisla.
    I onda bukne rat - rat rečima, ili možda pesnicama, ko zna?
    I jedino je taj rat dobar rat.
    Prvi put će morati da razgovaraju i da pregovaraju.
    Možda če se i razumeti?
    Možda će najzad sklopiti primirje ?
    I konačno - mir.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Tuzno ali istinito, vise nista nece biti isto ako ljudi ne uzmu to malo razuma koje je ostalo i pravlino ga iskoriste na prave ljude.

      Избриши