субота, 28. март 2015.

Reinkarnacija II

Reinkarnacija je realnost.
Ne umem da imenujem ono što vredi. Često pomislim da je to želja, ali shvatim ponekad da je ona samo potrebna, ali nije dovoljna.
Kad god sam pravio planove, neko se odozgo smejao. Nisu planovi za smrtnog čoveka. Zato sam sada dozvolio sebi da plutam i posmatram.
Možda ću već u sledećem životu početi da stvaram, ne znam.
Prošla inkarnacija se završila pre 7-8 godina. Do tada je u meni živeo sebični samoživi stvor, zbog koga me, sa punim pravom, i danas mrze.
Nije bio sposoban da stvara, nego samo da zgrće. Nije bio sposoban ni da mrzi, ni da voli.Od stalnog zgrtanja se ugušio i tako napravio mesto meni.
A samo deceniju pre njega u meni je živela jedna budala. Sa potencijalom, ali bez zrnca svesti o svom mestu u svetu.
Reinkarnacija je realnost.
Ono što je sigurno je da svaka nova inkarnacija, svako novo rođenje, svaka velika promena, donosi više svesti. Ta nas svest otežava i usporava, što opet donosi još svesti.
Kada sretnete svesnog čoveka, možete se kladiti da je već živeo.
Svestan čovek uvek traži mudrost, jer čista svest boli. Otud ja obilazim blogove. Nalazim veliku mudrost u miru, u odlukama koje se na kraju uvek pretvore u pitanja.
Ta mudrost čini da svest manje boli. Mudrost je anestezija, jednako kao glupost, ali nju tek retki umeju da koriste.

Ako umeš da uskladiš život sa svojim potrebama i društveno očekivanim obavezama, onda je tvoja duša prostrana kao nebo, i može da primi sve tvoje inkarnacije zajedno. To znači da se likovi u tebi međusobno ne ubijaju, nego čak slažu.
Mi sa sitnom i skučenom dušom uvek živimo jednu po jednu inkarnaciju. Da bi postali neko, moramo prvo prestati da budemo ono što smo bili. To prestajanje, ta smrt, menja malog čoveka.




U ovoj inkarnaciji sam najmanje budala. U prošlom životu sam živeo ne koristeći mozak, čak pokušavajući da ga sagorim.
Čovek je bog koji stvara sebe, malog čoveka. Ako stvoreni čovek dostigne stvaraoca u sebi, postaće večan.
Ali, da li je to ono što želi?
Da li je potrebna večnost da bi bio srećan?

8 коментара:

  1. Lepo... baš lepo....
    Ali to je samo prirodni tok sazrevanja.
    Po tome se ti ne razlikuješ od obične gusenice.
    I ona prolazi kroz niz preobražaja dok iz nje ne izleti leptir.
    Ni njoj ni tebi nije potrebna večnost.
    Svi dobiju dovoljno vremena u ovom svom životu da postanu ono što treba.
    Svi planovi su suvišni, oni ti se najčešće iskeze u lice.
    Najbolje je ako se pustiš, plutaš i posmatraš.
    Sve ostalo učiniće vreme.
    I srećan si ako ne tražiš više od toga.

    ОдговориИзбриши
  2. Taj veliki um je baš veliki lonac.
    Lonac nad loncima.
    Zar nije mogao da smisli ništa lepše, ako ne i bolje?

    I kakvu to istinu stalno tražiš?
    Ono što ti vidiš i u šta ti veruješ to je tvoja istina.
    I tvoj život je istina.
    A ono što ne možeš da dokučiš, ono sveobuhvatno a nesagledivo, može samo da te kopka.
    Ta velika istina tebi nije dostupna, a neće ni biti.
    I tu ste ti i ona gusenica jednaki.

    A svako zna šta želi, koga voli, čemu se nada, i ima svoj cilj i plan...
    Pa čak i lonac... i on traži i nađe svoj poklopac.

    Može biti da i ti tražiš neki svoj Deo?

    ОдговориИзбриши
  3. Ne znam ja istinu.
    Znam samo ono sto vidim, i ono u sta poverujem. Oba je svakog dana sve manje.
    Nije pomoc ono sto trazim. Ne znam ni ja tacno sta trazim.
    Mozda trazim sebe. Mozda samo plutam.

    Rece jedan veliki um da su ljudi nalik odbacenim loncima koji besciljno plutaju po bari, nadajuci se vetru.
    A kada naidje vetar, onda se neki sretnu (odatle reč sreća), a neki iskljocaju od udaraca.
    Ne mozes pitati lonac sta zeli, koga voli, cemu se nada, ima li cilj ili plan...

    ОдговориИзбриши
  4. A da nisam ja neki telepata? :)
    Napiisala sam onaj gore komentar kao odgovor na tvoj istog renutka kad i ti svoj u l7.18, možda 1 milisekundu pre tebe?
    *****************************************

    Inače, ne volim da se osvrćem.
    Ne volim da gledam šta ostavljam, samo znam da ono kuda idem može biti bolje a često i gore.
    Nemam fotografije ni albume.
    Ne volim uspomene.
    Ne idem na generacijske susrete.
    Ne tražim sebe u prošlim likovima.
    Ostala sam uvek ista.
    Ćaknuta. :)

    ОдговориИзбриши
  5. Mislim da sam ja nesto premestao i zabrljao svoj komentar. Nije namerno.
    Mozda je 17.18 slucajnost? To je za one koji veruju u slucajnosti.
    Kada neko pocne da se osvrce, star je. Tebe to jos nije dokacilo, po svemu sudeci nikada i nece. Neki ostaju zauvek mladi, idu napred, srcem i rasirenim rukama.
    Da nema straha, ljudi bi bili vecno mladi.

    ОдговориИзбриши
  6. Često spominješ strah.
    Strah me je da te pitam od čega, ali ipak pitam?

    ОдговориИзбриши
  7. Čovek se sastoji od 70% vode i 30% straha.
    Strah pruža otpor svakoj promeni, čak i kad je promena na bolje.
    Jedan od načina da se savlada strah je strast.
    Čak i slično zvuče. Strahom otkloniti strah.
    Ono čemu čovek celog života teži, jedino u čemu je sposoban da stvara, jeste mir.
    Svaka pretnja tom miru izaziva strah..
    Kada čovek nije na svome, nema mir.

    ОдговориИзбриши
  8. Prava je sreća što radoznalost pobeđuje strah.
    Inače bi čovek još uvek hodao na sve četiri.

    ОдговориИзбриши