четвртак, 20. новембар 2014.

Horizont


Otkad ih je Bog razdvojio, Nebo i Zemlja se vole. Horizont je njihovo tajno mesto susreta, iako je ocigledno, niko nikada nije stigao do horizonta. Zemlja se kao dobra zena izvija, ne dozvoljavajuci da ih neciji radoznali pogled uhvati na delu.
Desava se da se izmedju njih ispreci oblak. Tezak, siv, kao da pokusava da oduzme od Neba boju, a od Zemlje toplinu i pogled.
Boreci se, Nebo zagreva oblak, a Zemlja salje oluje. Bez uspeha, oblak od toga postaje jos tamniji i tezi.
Munjama privlaci i prozdire manje oblake, stalno se uvecavajuci.
I ta siva igra, borba oblaka protiv Neba i Zemlje, traje sve dok Nebo ne napravi tajni dogovor sa oblakom.
Ceo oblak se tada pretvara u dobru kisu, i kroz nju nestaje. Kisu koja plodi zemlju i donosi novi zivot. Svi mi osecamo da je sav zivot dosao sa Neba.
Ne znamo sta je Nebo obecalo oblaku zauzvrat. Mozda prolazak ispod Duge, dobar put.
I tako, naocigled svih, u sred bela dana, zaklonjeni tek jednim tamnim oblakom, Nebo i Zemlja glasno vode ljubav. Bucno, snazno, cas toplo, cas hladno, klizavo i vlazno. Ponekad to traje satima.
Svi mi, deca Neba, iz nekog razloga bas tada instiktivno trazimo zagrljaj. Mama i tata se vole.
Kada sve prodje, vlazna Zemlja isparava dok je Nebo zadovoljno greje. Priroda snazno mirise i podseca na zivot, na nova radjanja. Zemlja je vidno omeksala, primajuci u sebe kisu primila i sve semenke razbacane po njoj.
Zemlja se uz zivot koji radja uspinje, pokusavajuci da poraste, da ponovo bude jedno sa voljenim Nebom.

Danas su ljudi nenauceni da vide jednostavne stvari. Vecina ce vam pricati o kondenzaciji vodene pare, koheziji, neravnomernom zagrevanju i stvaranju kumulusa i cirusa. Naravno da samo ponavljaju naucenu pogresnu lekciju.
Zivot bez Neba, Zemlje i kise je ono cime je svaki suzanj kaznjen.  Jedina  zelja svakog zatvorenika je da  pokisne. Tako obicna a nedostizna zelja.
A mi, naizgled slobodni, bezimo od kise.
Nemojte hodati pogrbljeni, gledati u zemlju, sklanjati se od kise. Uspravite pogled, izadjite na kisu. Kisa donosi sa neba zivot. Udahnite, osetite, razumite i budite svedok stvaranja. Kada naucite da zagrlite kisu, zagrlili ste i Nebo i Zemlju. I tada ce vam taj zagrljaj, po drugom zakonu zagrljaja, doneti jos drugih zagrljaja.
Nevreme nije lose vreme, i to su nas pogresno ucili. Nevreme je kada vise ne postoji vreme, kada se vreme zaustavi da bi jos jedan delic sveta bio stvoren.
Makar jedna kap kise. Jedan zagrljaj. Jedan zivot.
Kada sledeci put pogledate horizont, razmisljajte. Mozda ce vam po kisi poslati odgovore.
Zaboravite na avione i brodove, satlove i taksije. Do horizonta se stize lepim mislima.

2 коментара:

  1. Pesma nad pesmama.

    Tako je govorio Hakim Bej.

    ОдговориИзбриши
  2. Živimo stešnjeni u ovim betonskim kutijama, kao poređani po visokim policama, jedni drugima nad glavama...
    Mrzovoljni, besni, očajni.
    Pogledi nam se sudaraju sa zidovima, nemaju kud.
    Nigde Neba.
    Nema ni Zemlje.
    Robijaši smo, na doživotnoj.
    Okovani u sivo - sivi beton i sivi asfalt.

    Ko nije stajao na nekoj obali i posmatrao polukružnu liniju u daljini, ne može ni zamisliti šta je horizont.
    Ne može ni zamisliti da je to linija spajanja , a ne razdvajanja između
    Neba i Zemlje.
    A jeste.
    Razlika je samo u nijansi plave, a često je i nema.
    I može ti se učiniti da onaj brod tamo u daljini leti po nebu, a jato galebova ispred njega po moru pliva.

    Ako to nisi video, nećeš to moći ni da zamisliš.
    Ne veruješ?

    .





    Granice ne postoje.
    Granice su samo u glavama ljudi.




    ОдговориИзбриши